Autentična drama

Autentična drama

U zemlji u kojoj bi se prema anketama sedamdesetak posto mladih odmah iselilo iz Hrvatske, a pola njih uvjereno je da se ne isplati biti pošten, postaviti dramu Četvrta sestra Janusza Glowackog na program Dubrovačkih ljetnih igrara pokazalo se dobitnom kombinacijom. Naše je kazalište time dobilo jednu od rijetkih predstava koje prepoznaju svoje vrijeme i tematski i estetski. Za slučaj su inicijalno zaslužni bivši kratkotrajni ravnatelj drame DLJI Ivica Kunčević i dekan Akademije dramskih umjetnosti Vjeran Zuppa, koji su tekst odabrali za program osmislivši i suradnju festivalskog ansambla i Majstorske radionice ADU, koja se također pokazala uspješnom. Režija je povjerena Ivici Boban redateljici čije su predstave uvijek dodirnute trenutkom nastajanja.

Drama Janusza Glowackog, poljskoga pisca sa stanom u New Yorku, crnohumorni je prikaz tranzicijskoga društva što je komunizam zamijenilo tajkunskim kapitalizmom i gdje na ruševinama emocija i izopačenih moralnih i etičkih vrijednosti ljudi očajnički traže izlaz. Sudbinama triju sestara koje u sirotinjskom stanu u Moskvi sanjaju o ljubavi, ali i o Americi kao izlazu iz besperspektivnosti njihovih života Glowacki zapravo daje lucidan i ironičan pogled na cjelokupno stanje duha društva koje se prostire od mitova o boljoj prošlosti (»za vrijeme komunizma bilo je više za jesti« — kaže starica Babuška), preko onih o starim savezima i braći po plemenu koje valja zaštiti od NATO-a i bahatih Amerikanaca, tih »golijata koji se iživljavaju na nevinim Slavenima« do sasvim oprečnih mitova o Americi kao obećanoj zemlji brza bogaćenja i holivudskoga glamura. Ironično raskrinkavajući te mitove pisac ih stavlja u kontekst iracionalnoga kaosa što je zavladao ruskim društvom i pomalo tarantinovskim potezom uokviruje izobličenu sliku društva u kojem se olako ubija čak i zabunom, a sprega mafije i društva uzdiže se do grotesknih razmjera pokazujući kako jedino kriminal ne poznaje granice i sisteme. Oboružan dvostrukim iskustvom, poljskim i američkim, Glowacki poznaje i dotiče i onu drugu stranu, onu koja velikodušno šalje NATO-ove cipelice i kojima je jad tranzicijskih zemalja poligon za srcedrapateljne površne filmiće o bijedi postkomunističkoga društva. Scena dodjele Oscara s početka drame, koji američki redatelj prima za dokumentarni film o moskovskim prostitutkama, a u kojem je glavna junakinja mladić Kolja, koji zbog novca izigrava prostitutku, efektno ocrtava odnos dva svijeta i uvodi u panoptikum društva u kojem se ne biraju sredstva za ostvarenje bolje budućnosti, u kojem se doduše ne prodaju bubrezi ali se trguje spolom, djevičanstvom, vlastitom tragedijom...

Dobra lokacija

Odabravši za predstavu prostor hotela Belvedere, nekad najraskošnijega hotela u gradu koji je za vrijeme opsade Dubrovnika oštećen jer je bio na samoj bojišnici i započevši predstavu videoprizorima ratnih razaranja grada redateljica Ivica Boban nedvosmisleno je posvojila tekst poljskoga pisca, dodavši mu našu autentičnu dramu u kojoj nisu razorene samo moralne vrijednosti. Kombinirajući videosnimke ratnih stradanja, masovne scene razmetljive kičerske modne piste i dvorane za dodjelu Oscara s intimnim prizorima sirotinjske sobe u kojoj tri sestre proživljavaju svoje čežnje, spretnim pretapanjem scena različitih registara od realističkog do grotesknog redateljica je u žestoku ritmu sjajno predočila shizofrenost i ambivalentnost svijeta koji se raspada po šavovima. Bilo je tu mjesta i za posebne trenutke poput prizora u kojem tri sestre nakon svih poraza šalom nastoje jedna drugoj liječiti rane, odličnih masovki poput modne revije pancirki kao trendovske odjeće 21. stoljeća i otužnih, pomalo grotesknih scena u kojima četvrta sestra, posvojeni mladić Kolja odjeven u žensko, na setu glumi rusku prostitutku. Implozija i eksplozija, pucanje likova iznutra i agresivnost vanjskoga svijeta s kalašnjikovima i medijskim kičerajem na svojim je leđima iznio sjajan ansambl.

Tri sestre

Na prvom mjestu tri su sestre, Jasna Bilušić, Alma Prica i Ivana Boban. Tri različita karaktera, različite sudbine koje veže ista tragedija ljubavnih poraza i besperspektivosti tri su glumice odigrale propitujući i istražujući svaku nijansu svog lika. Jasna Bilušić kao Vjera bila je iznenađenje onima, a to znači većini, koji dosada nisu imali prilike ili nisu znali uočiti njezin talent. Igrajući Vjeru, naoko najčvršću sestru, učiteljicu pravovjernu Ruskinju što jednako bezuvjetno vjeruje u vrijednosti sustava kao i svom ljubavniku, oženjenom parlamentarnom zastupniku što šverca drogu i propovijeda kako će Rusija ponovno biti Rusija svoju je igru pokretala iznutra, iz utrobe, odakle se prelijevao zatomljeni očaj i razočaranje, sakupljao se u stisnutim kutovima usana i razarao masku strogoće koja se pretapala u sjetu i rezignaciju. Ivana Boban kao Tanja, najmlađa sestra i njezin antipod, svojom je igrom pokazala kako je najbolniji pad onih što najstrastvenije polete. Satkana od viška pokreta i djevojačke infantilnosti njezina lakomislena Tanja što živi od holivudskih mitova i bijega u Ameriku strastveno hoda po oštrici noža nekom dirljivom čistoćom i naivnošću sve dojmljivije prema kraju predstave. Alma Prica kao Katja, zvanjem diplomirana pravnica, zanimanjem hraniteljica tigrova u cirkusu i ljubavnica američkog redatelja, pomalo muškobanjastom pozom ironičnoga klauna iza čijih se prnja skriva ženska čežnja za ljubavlju i brana protiv totalne depresije vještom je igrom skrivača iza maske razobličavala svoj i zajednički groteskni životni položaj. Masku drugoga spola morao je navući i Kolja, četvrta sestra, kojeg odlično igra mladi akademac Borko Perić. Nahoče koje je moralo preuzeti ulogu Pepeljuge te navući NATO-ove cipelice da bi igrajući rusku prostitutku sestrama priskrbio kartu za Ameriku odigrao je prigušenim humorom, otkrivajući uz prostodušnost i poslovičnu snalažljivost i lukavost onih koji su primorani snalaziti se.

Uz Helenu Buljan (Babuška), koja je karikaturalnim crtama ispisala dosjetljivost siromašnih da zarade na vlastitoj tragediji reklamirajući pancirke na račun poginuloga sina mafijaša, Krešimira Mikoića, mladića koji je izlaz potražio u igri s đavlom, Vlatka Dulića, oca, umirovljenoga generala, efektnih epizoda Željka Vukmirice, Tomislava Rališa, Dražena Šivaka, Damira Orlića te uz vrijednu suradnju studenata ADU na noge se postavila predstava koja je ukazala smjer i otvorila prostor za redizajn Igara. Kostimi Mirjane Zagorec slijedili su i naglašavali karakterne crte lica i kič estradnoga glamura, izbor glazbe Vesne Šir i duhovito nostalgični songovi Mate Matišića dramaturški su isprepletali folklor i trendovsku glazbu, a scenografija Slavice Radović maštovito je iskoristila prostor u nekoliko dimenzija izdužujući mu perspektive izlazom na terasu, koja je na neki način služila prostorima fikcije s funkcionalnom mogućnošću zatvaranja tog prostora željeznim roletama, dok je prednji dio ostavljen pretapanju slika sirotinjske sobe, mafijaškoga gnijezda s agresivnim prizorima estradnoga kupleraja.

Gordana Ostović