Ambijentalni one-man show

Ambijentalni one-man show

Jedina prava opreka nesputanom Šerbedžijinu Learu bila je Luda Radka Poliča, glumca zaista posebne i već toliko puta pokazane snage

Nedavno je neka ostarjela manekenka izjavila kako u Hrvatskoj nema jet-seta, i imala je pravo, uzme li se u obzir stroga definicija tog pojma, koliko god to pogodilo mnoge aspirante. Nakon toga je ista, sada majka i supruga, sjela u privatni avion, mlažnjak, naravno, i odletjela.

Stilski različito, ali bitno, unutar profesionalnih gabarita, upravo jednaku stvar napravio je Rade Šerbedžija, vrativši se u Hrvatsku s projektom vlastitoga putujućeg kazališta, velikom i produkcijski zahtjevnom ambijentalnom predstavom i najavom prerastanja ovoljetnog zametka u budući međunarodni arts and hearts meeting place. Ulysses Theatre, koji nazivom zaziva i najpoznatijeg putnika antike i romanopisca kojeg je vlastiti zavičaj toliko odredio da u njemu nikad nije mogao dulje ostati, dobro je pogođeno ime za veliki glumački povratak, ali i za pokazivanje paunova perja onima koji su ostali.

Da je zaista tako, potvrđuje (još uvijek) nevjerojatno zanimanje za ipak jednu kazališnu predstavu, i to još vrlo klasičnu, kakav je baš Shakespearov Kralj Lear. No, Lear na Malom Brijunu više je predstava, a manje kazalište, točnije najprije je događanje, a tek onda i teatar u užem smislu, iako je i za takvo što imao potencijala.

Zvjezdani položaj

Prema predaji, štovatelji Shakespearea dijele se na one kojima je vrhunac Bardova opusa nesiguran i astmatični danski kraljević, i na one koji više vole starca bez muškog potomka, stavljajući pritom Oluju u kategoriju za sebe. Iako je onih prvih više, Lear je prilika za glumce u takozvanoj aktivnoj zreloj dobi, nešto poput Karamazova za kazališne redatelje. Rade Šerbedžija, ponukan zaista igrivim ambijentom malobrijunske tvrđave Minor, svoj je prostor, i u samoj ulozi i u cijeloj predstavi, maksimalno iskoristio, shvaćajući, ispravno, vlastiti zvjezdani položaj. Hodočašćenje tek asteroida iz maglica hrvatske politike i biznisa dokazao je takav Šerbedžijin status.

Međutim, upravo onoliko koliko je taj status pridonio cijelom brijunskom događanju izvana, toliko mu je naškodio iznutra. Nesputan pravim partnerom, redateljskom rukom ili možda samokritičnošću, Lear je mogao što je htio, pa je na trenutke istinski glumački velik, no prečesto i tek zaigrana zvijezda koja uživa u koketiranju. Redateljica Lenka Udovički očigledno nije imala većeg utjecaja na uloge, pa se odlučila tek za efektan razmještaj scena po okolišu i u unutrašnjosti tvrđave, zbog kojeg publika prvi čin provodi u dolasku do središnjeg dijela, amfiteatra u srcu tvrđave gdje se odvija cijeli drugi čin inače četverosatne predstave. Kako su glumci bili prepušteni sami sebi, svatko je bježao u vlastiti izraz, pa su tako i Regan Nataše Dangubić i Goneril Ksenije Ugrina preglumljene. U decentnosti je ostao Josip Genda u ulozi Glostera, dok su se jednostavnošću odlikovali Edmund Dajena Aćimovića i Edgar Slavka Jurage. Nažalost, za Kordeliju Lucije Šerbedžija ne može se reći ništa, jer se ova i inače epizodna, iako strukturno ključna uloga, u njezinoj interpretaciji jednostavno — izgubila.

Protuteža Learu

Jedina prava opreka nesputanom Šerbedžijinu Learu bila je Luda Radka Poliča, glumca zaista posebne i već toliko puta pokazane snage, pa su zato i najbolje scene malobrijunske predstave one iz prvog dijela, u kojima ne još potpuno poludjelu kralju netko i može držati elementarnu protutežu. Problematično konceptualni postav Leara u doba (raspada) Austo-Ugarske Monarhije, nepovezan i nepokazan u samoj radnji, nametnuo je i raskošne kostime Jagode Buić, zbog kojih je i sam Šerbedžija u jednom trenutku gotovo završio s nosom u prašini. Međunarodni ansambl Mostarska Simfonieta i vokalni sastav Putokazi uživo izvode tek ponekad nadahnutu glazbu Nigela Osbornea, koja nepotrebno stilizira na pogrešnim mjestima, dok za vrijeme oluje i kraljevskog ludila šuti (tu scenu inače izvlači podjednako Šerbedžijina gesta i monumentalno svjetlo Miljenka Bengeza), čime se zatvara nedorađena režija ovog Leara, zbog koje on ostaje samo ambijentalni one-man-show.

Igor Ružić