Na granici mogućega

Na granici mogućega

Dubravko Detoni, Predasi tišine, Glazbena knjižnica MH, Zagreb, 2001.

Knjiga Predasi tišine Dubravka Detonija sastoji se od četiri dijela, u kojima autor predstavlja izbor tekstova iz programskih knjižica za koncerte iz razdoblja od 1968. do 1997. godine (I. i II. poglavlje, Nobilissime visione — ličnosti, pojave, djela i Predasi tišine — vlastite skladbe i projekti) te iznosi svoja sjećanja na okružja i događaje koji su ga formirali kao mladog pijanista i skladatelja i utjecali na njegov profesionalni razvoj (III. poglavlje, Vitae arber — moji učitelji i IV, Za Apostolskim stolom — susreti). Detoni kao glazbeni pisac nije nepoznat, a svoju literarnu vokaciju nikada nije krio.

Glazbenim komentarom počeo se baviti nakon zamolbe Antonija Janigra da za potrebe Zagrebačkih solista napiše nekoliko tekstova. Janigro je naime znao za Detonijevu dvojbu — glazba ili poezija. Da li je Detoni uspio ostvariti željenu fuziju između stručnog, objašnjavajućeg, esejističkog i poetskog, čime gotovo svaki njegov komentar obiluje (iako ne uvijek u istim količinama i omjerima i međuodnosima), presudit će svaki čitatelj ovisno o zanimanju, obrazovanju u sklonostima, no ono što je nepobitno jest postojanost Detonijeva intenziteta u pristupu glazbenom sadržaju i materiji, kao i neodustajanje od književnog izraza. Prvo i drugo poglavlje tako čitatelju u prvome redu pružaju autorov izbor (te su zapravo izvaci glazbenih komentara), kojim on napušta zadanost glazbenoga komentara i inaugurira svoj inicijalni, kreativni impuls. Njegova odluka, s druge strane, čitatelju oduzima mogućnost da autora upozna unutar širih i referentnijih parametara (vrijeme, mjesto, izvođači), i iako bi njihovo navođenje knjizi u svakom slučaju dale drukčiju formu, ne bi umanjile Detonijevu nakanu. (Taj je, čini mi se, ne nezanemariv dio, mogao biti riješen uredničkim zahvatom koji ne bi zadirao u autorovu želju.) Osim što, dakle, eksplicitno nastupa kao pisac, Detoni u prva dva poglavlja na taj način fokusira svoju, ali i čitateljevu pozornost na svoje duboke, vrlo jasne i, ipak one određujuće, skladateljske vertikale i postavke cjelovitosti vlastitoga djelovanja. To je možda i najvredniji dio knjige, jer svaki tekst (o svojim ili tuđim skladbama) donosi razmišljanje, sud i komentar koji nisu tek osvrt kolege po struci nego u nemaloj mjeri aktivni stvaralački diskurs, bilo protesta, afirmacije, pitanja ili odgovora.

S obzirom da je djelovanje Detonija, i kao skladatelja, pijanista, izvođača ili pisca, uvijek bilo isprepleteno, i javnosti uvijek predstavljano, i to ne s malim uvjerenjem i sigurnošću onoga koji se po naravi posla mora i želi nametnuti, svi tekstovi zapravo potvrđuju sve segmente autorova dugogodišnjeg svakovrsnoga glazbovanja. Treće i četvrto poglavlje koncipirana su i napisana sasvim drukčije. Ovdje možemo doista mnogo doznati o ljudima čiji su rad i život utjecali na oblikovanje svijeta glazbe u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, i to posebice jer Detoni ne iznosi samo vlastite impresije, nego građu donosi u njezinu najvrednijem, dokumentarističkom obliku. Dragocjenost ovih memoara stoga ispunjava i mjesta nepostojeće stručne literature, a u dijelu u kojemu posebno govori o hrvatskim glazbenicima Detoni čuva i cjelokupno kulturno i društveno ozračje naše sredine. Predasi tišine nisu posljednja Detonijeva knjiga — sam autor kaže kako je dio građe za sljedeću već gotov, no možda će ostati zabilježena kao njegovo najkompaktnije ostvarenje, odnosno kao ishodište u kojemu će publika naći putokaze prema otkrivanju glazbe, vlastite okoline, ali i stvaralaštva Dubravka Detonija.

Dodi Komanov