Zasluženo priznanje Aleksanderu Laszlu

Zasluženo priznanje Aleksanderu Laszlu

Laszlo sveobuhvatnom erudicijom zna istodobno pravilno iščitati i nacrt i pisani dokument, odnosno izvor, ali ne izvan konteksta, nego u duhu vremena i prostora u kome je nastao, vraćajući hrvatsku arhitekturu njezinim iskonskim, srednjoeuropskim izvorištima

Nagrade će uvijek za sobom donositi pitanja, nejasnoće, ali i povrijeđene taštine, osobito u sredini obilježenoj moralnim slomom, gdje su rad, znanje i stručnost jednako nepoćudni danas kao i prije toliko iščekivanih trećesiječanjskih izbora 2000, svjedočeći nam, koliko god to nevjerojatno zvučalo, ne o političkom, nego o duhovnom koaliranju sve do nedavno nespojivih opcija. Vrijednost pak ljudskog mozga, mjerena u njemačkim markama ili danas koeficijentom cijene rada, bijedno je niska.

Ovogodišnju nagradu iz područja publicistike Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je istaknutom teoretičaru i povjesničaru arhitekture, arhitektu Aleksanderu Laszlu. No, iako je ovogodišnja dodjela nagrade za publicistiku pokrenula mnoga opravdana pitanja, jer je nakladnička djelatnost unutar te udruge u potpunosti zamrla, nagrada koju je UHA dodijelila Laszlu čini se posve opravdanom i zasluženom. Naime, moramo znati da je Laszlo, uz Tomislava Premerla, trenutno naš možda najvažniji povjesničar i teoretičar moderne arhitekture, koji će svojim radom prvi raskinuti s nebrojenim predrasudama o povijesti hrvatske arhitekture s kraja 19. odnosno prve polovice 20. stoljeća, i to s predrasudama prema kojima će se i danas mnogi etablirani hrvatski povjesničari ex chatedra nekritički odnositi kao prema nepobitnim činjenicama.

Sveobuhvatna erudicija

Za razliku od većine domaćih povjesničara arhitekture, Laszlo sveobuhvatnom erudicijom zna istodobno pravilno iščitati i nacrt i pisani dokument, odnosno izvor, ali ne izvan konteksta, nego u duhu vremena i prostora u kome je nastao, vraćajući hrvatsku arhitekturu njezinim iskonskim, srednjoeuropskim izvorištima. Ponajrije unutar krugova bečkog fin de siéclea, odnosno arhitekata Otta Wagnera s jedne i Adolfa Loosa s druge strane. Upravo u tom duhu Laszlo će možda najpreciznije očitati rad našega najvažnijeg arhitekta Viktora Kovačića, koji, prema njemu, »na sutoku wagnerijanskog protofunkcionalizma i loosovskog racionalističkog prosvjetiteljstva artikulira ishodište zagrebačke moderne arhitekture«. Tu misao Laszlo će na veoma lucidan način ilustrirati crtežom projekta zgrade Ine (1986), koji ovom prilikom i objavljujemo, a na kome se u prvom planu u desnom uglu vide karikature Kovačića i Wagnera kako prelaze cestu, nasuprot kojima se u lijevom uglu nalazi autoportret autora.

O Laszlovoj važnosti za domaću povijest arhitekture svjedoči niz stručnih prikaza i članaka objavljivanih u posljednjih dvadesetak godina u časopisima »Čovjek i prostor«, »Arhitektura« i »Radovi Instituta za povijest umjetnosti«, koji su danas jednostavno neizostavna literatura na radnom stolu svakog ozbiljnijeg povjesničara. Govoriti kritički o svakom od njih nemoguće je, no svakako valja istaknuti najvažnije, kao što su: Arhitektonski vodič: Zagreb-Donji grad XIX. i XX. stoljeće (1982), Arhitektonski vodič: Individualno stanovanje u Zagrebu 1900-1940 (1984/5) i Arhitektonski vodič: Zagrebačka arhitektura 30-ih (1897). No, također valja istaknuti i njegove vrijedne međunarodne priloge: Die Loos-Schule in Kroatien u okviru glasovite bečke izložbe Adolf Loos (1989) i La chiesa moderna croatia, u okviru venecijanske izložbe Architettura e spazio sacro nella Modernitá (1992). No, treba reći da je Laszlo i koordinator hrvatske radne grupe Docomomo te član međunarodne asocijacije za dokumentaciju i zaštitu moderne arhitekture.

Autor zapaženih objekata

Kao arhitekt Aleksander Laszlo autor je zapaženih industrijskih, komunalnih i poslovno-stambenih objekata, kao što što su: naftovodni terminal u Omišlju na Krku (1977), trafostanica Centar I u Zagrebu (1985), Martinovka u Zagrebu (1992) i rekonstrukcija pothodnika i autobusnog terminala na glavnom kolodvoru, također u Zagrebu (1994/5). Valja istaknuti i njegov konzervatorski rad, zahvaljujući kome će mnogi ključni objekti hrvatske moderne biti prepoznati kao neizostavni čimbenici hrvatske graditeljske baštine spašeni od konačne propasti.

O značenju teoretske misli Laszla ponajbolje govore upravo njegovi tekstovi. Iz tog razloga odlučili smo i ovaj prikaz završiti ulomkom iz njegova teksta naslovljena: L' Architecture parlante, koji je 1982. objavljen u časopisu »Čovjek i prostor«.

»Zagrebačka eklektička arhitektonska tradicija«, pisao je tih godina u ČIP-u Laszlo, »izrasla iz otvorenog urbanog modela, posjeduje izrazitu množinu univerzalno kvalitetnih i mnogoznačnih depozita.

Ne samo što se polučeni otvoreni model pokazao superiornim u amalgamiranju s topografijom, a s isključivim motivom promicanja gospodarstvenih interesa i temeljen zapravo na jediničnoj investiciji, već i efikasnim u razgradnji i reinterpretaciji izgrađene urbane mase.

Paralela takvoj realnosti jest alternativni grad, fragmentaran, grad Loosove Esplanade, Aaltovih klinika na Šalati, Bakemina centra južnog Zagreba... Metropolitanski nazori, polarizirani između romantično-utopijskih savskih luka i nostalgičarskih bitki za nazdravice u Matejni, za dolačke i slične ambijente.«

Krešimir Galović