Zagrljaj Istoka i Zapada

Koncept susreta Istoka i Zapada, kao svojevrsna transpozicija dualističkoga svjetonazora (yin-yang), možda je najočigledniji u stvaralaštvu Fumihika Makija (r. 1928). Stoga ne čudi da je upravo on izabran da izložbom Modernity and The Construction of Scenery u londonskom Victoria & Albert Museumu predstavi arhitekturu u sklopu velikog pluridisciplinarnog projekta Japan 2001.

U tisućljetnoj povijesti Japan je naizmjence prolazio kroz razdoblja otvorenosti prema svijetu ili pak totalne izolacije. Posljednjim otvaranjem u razdoblju Meiji sredinom 19. stoljeća počeo je proces radikalne modernizacije, točnije vesternizacije, koja je nakon kataklizme Drugog svjetskog rata rezultirala poznatim gospodarskim čudom. No preuzimanje zapadnih modela, što je u području arhitekture značilo univerzalni internacionalni stil, japansko društvo provelo je sebi svojstvenim načinom selekcije i kreativne interpretacije uvezenih predložaka uz očuvanje identiteta zasnovana na posebnostima vlastite kulture. Tako se u najuspjelijim modernističkim ostvarenjima iz pedesetih godina prošlog stoljeća (prije svih Kenza Tangea) može prepoznati reinterpretacija prostornoga sklada tradicionalne japanske arhitekture. Kada su se potkraj šezdesetih pojavile prve pukotine u do tada neupitnoj modernističkoj ideologiji, Kunio Mayekawa, nekadašnji suradnik Le Corbusiera, snagu za izlaz iz krize zapadne civilizacije vidi upravo u japanskoj tradicijskoj kulturi. Njegova predviđanja djelomično se ostvaruju u razdoblju postmodernističkog pluralizma, a osobito na prijelazu stoljeća, kada se suvremenom arhitekturom Japan nameće globaliziranom postindustrijskom drušvu.

Sintetiziranje utjecaja

Koncept susreta Istoka i Zapada, kao svojevrsna transpozicija dualističkoga svjetonazora (yin-yang), možda je najočigledniji u stvaralaštvu Fumihika Makija (r. 1928). Stoga ne čudi da je upravo on izabran da izložbom Modernity and The Construction of Scenery u londonskom Victoria & Albert Museumu predstavi arhitekturu u sklopu velikog pluridisciplinarnog projekta Japan 2001. Preuzevši najbolje od obiju kultura, Maki kreativno sintetizira utjecaje Istoka i Zapada u jedinstveni arhitektonski izraz što reprezentira tradicionalne vrijednosti njegove domovine jukstapozirajući ih suvremenim konstruktivnim metodama i materijalima. Modernu arhitekturu, kao spoj lokalne tradicije i europskoga stila, upoznaje već u rodnom Tokiju u pionirskim ostvarenjima Tsuchiure i Raymonda. Arhitektonsku naobrazbu stječe na Tokijskom sveučilištu i američkom Harvardu, gdje je diplomirao 1954, a do sredine šezdesetih djeluje na relaciji SAD — Japan, participirajući u metabolističkom pokretu. Godine 1965. pokreće samostalnu praksu u Tokiju, a uz bogati opus arhitektonskih ostvarenja razvija karijeru profesora na Tokijskom sveučilištu (1979-89) i predavača na arhitektonskim školama i institucijama širom svijeta.

Modernitet kao slika života

Na osnovi stečenih iskustava i prirođena kozmopolitizma Maki gradi prepoznatljivi individualni stil uvjeren u ulogu arhitekture kao poveznice čovjeka i stalno promjenjiva okoliša, o čemu je zapisao: »Ultimativna je zadaća arhitekture kreiranje prostora u službi društva, a da bi to postigao arhitekt mora razumjeti ljudske aktivnosti sa stanovišta povijesti, ekologije i promjenjivih trendova.« Za njega modernitet nije samo pitanje oblikovanja nego ponajprije kreiranje sveobuhvatne slike života što nije nužno određena konceptom moderniteta, pri čemu težište stavlja na prostor ljudskih aktivnosti, a ne na vizualizaciju pročelja. U tom duhu nastaje i magnum opus — komercijalno-rezidencijalni kompleks sitnozrnatog urbanizma Hillside Terrace i Hillside West (1967-98), koji unikatnost duguje činjenici da je postupno dograđivan tridesetak godina, pa predstavlja zgusnutu povijest razvoja arhitektove sintakse od kubističkog racionalizma preko minimalizma do recentne transparentnosti i lakoće stakleno-metalnih membrana. No, srž Makijeva pristupa nije u pojavnosti nego u rekonstrukciji modernizacijom izgubljena duha mjesta, zasnovanoj na ideji grada u malom preuzetoj iz lokalne urbanističke prakse 19. stoljeća. Bez neposrednih asocijacija na tradiciju, jednostavnom ali sofisticiranom kombinacijom punog i praznog, artificijelnog i prirodnog, meandrirajućih polujavnih pasarela i privatnih vrtova, ulične trgovačke ulice i skrovitih dvorišta stvoren je na relativno malom prostoru urbanistički sklop intimne dubine i gustoće, koji se prolazniku otvara dinamičnom serijom perspektiva.

Big is not Always Bore

U arhitektonskoj ekspresiji Maki je posvećen artikulaciji lakoće, što je naglašeno u sportskom kompleksu Fujisawa (1984), prvom u nizu tankostijenih dematerijaliziranih školjkastih struktura čije su izlomljene čelične krovne membrane nošene velikorasponskim nosačima oslonjenim u betonski podij. Istoj vrsti pripadaju i divovski kompleks Makuhari Messe u Chibi (1989) i Tokyo Metropolitan Gymnasium (1990), komponiran kao višestruko dinamični okoliš u maniri japanskog vrta, čime je izbjegnut sindrom big is bore građevina velikog mjerila, te Koncertna dvorana Kirishima (1994). Dojam lakoće u dematerijalizaciji plohe pobuđuje zgrada Tepia (1989) i interpolacija Spiral (1985), čije ime označava koncept prevođenja hibridnog programa u prostornu organizaciju i kolažirano pročelje.

Tijekom devedesetih Maki stvara dva objekta iznimne spiritualnosti, što postiže ponajprije majstorskom uporabom svjetla — Tokijsku Kristovu crkvu (1995) i Kaze-No-Oka krematorij (1997). Glas najinternacionalnijeg japanskog arhitekta potvrđuje projektima i realiziranim ostvarenjima u Americi (Centar vizualnih umjetnosti u San Franciscu, 1993) i Europi (Isar Büro Park u Münchenu, 1995), među kojima pozornost privlači ploveći teatar u Groningenu (1996), natkriven lepršavom spiralnom konstrukcijom s razapetom membranom što služi kao proscenij, tenda i projekcijsko platno. Duhoviti folie čija je promjenjiva pojavnost ovisna o vremenu, dobu dana ili kutu gledanja, potvrđuje kako nadahnuće za oblikovanje često pronalazi u tzv. nezaboravnim scenama — zapravo scenografiji prilagođenoj i dopunjenoj svim oblicima ljudskih odnosa.

Kao malo koji suvremenik Maki u svojoj arhitekturi vješto ujedinjuje često kontradiktorne pozicije, a nepogrešivim osjećajem za mjeru izbjegava napasti samodostatnog estetizma i lakomislena funkcionalizma stvarajući djela velike umjetničke i multikulturalne vrijednosti.