Vedro i veselo

Vedro i veselo

Carmina Burana. Izbor. Preveo i priredio Zlatko Šešelj. Matica hrvatska, 2000.

Katkada iznenađuje koliko se percepcija svijeta oslanja na slike i ideje koje se steknu tijekom redovitog školovanja, bez obzira na to koliko im se u to doba suprotstavljali. To postaje problem kada je riječ o stajalištima koja je u međuvremenu znanost pobila ili koja jednostavno nisu točna (ali se provlače kroz školske programe). U jednom srednjoškolskom udžbeniku hrvatskog jezika, nakon ulomka iz Judite, u notici o Marku Maruliću doslovno je bilo navedeno »a pisao je i na latinskom« (sic!), kao da se njegov latinski opus ne mjeri svescima.

Jedna je od takvih percepcija i ona o »mračnom srednjem vijeku«, koja je točna samo utoliko što tada nije bilo električne energije za noćnu rasvjetu, ali nje nije bilo sve do kraja 19. stoljeća. O humanizmu se ne govori kao o mračnom, jer je stvorena pretpostavka da su tada zrake novoga rasvijetlile srednjovjekovnu tamu. Odveć banalno da bi bilo istinito, a i pogrešno u samu tumačenju: humanizam nastaje na čvrstim temeljima koje je postavilo srednjovjekovlje. Da je tomu tako, potvrđuje jedno od važnih djela svjetske književnosti koje je široj javnosti postalo poznato tek sredinom 19. stoljeća, a gotovo da je poznatije u glazbenom nego književnom obliku: Carmina Burana.

Zbirka poetskih i proznih satira

Zbirka je to od 228 pjesama pisanih većinom latinskim jezikom (ali i njemačkim), pronađena u rukopisu (112 uvezanih i 7 odvojenih pergamenskih listova) početkom 19. stoljeća u samostanu Benediktbeuern (iako ga većinom, zbog uobičajenosti sufiksa -beuren, nazivaju pogrešno Benediktbeuren) u Gornjoj Bavarskoj. Po latinskom imenu samostana — Bura Sancti Benedicti — zbirka je nazvana Carmina Burana. Rukopis je bio opisan kao »zbirka poetskih i proznih satira ponajviše uperenih protiv papinskih uporišta«!, što je samo jedan u dugačkom nizu paušalnih i pogrešnih vrijednosnih sudova u književnoj povijesti. Prvo se izdanje čekalo gotovo pola stoljeća, a 1847. pripremio ga je u Münchenu Johann Andreas Schmeller.

Pjesme su podijeljene u četiri tematske skupine (moralno-satiričke, ljubavne, napitnice i dva igrokaza), poznate su po svojim prvim stihovima (Ecce gratum, In taberna quando sumus...), a navode se prema numeraciji, budući da su za samo tri navedeni autori. Kasnijim se istraživanjima uspjelo atribuirati neke od pjesama pa se među autorima nedvojbeno nalaze i Hugo Primas Orleanski, Arhipoeta, Petar iz Bloisa. Već i ta skupina respektabilnih imena potvrđuje da je zbirka djelo akademske elite toga doba, a smatra se vrhuncem tadašnje svjetovne poezije.

Upravo takva Carmina Burana na najbolji mogući način opovrgavaju tezu o mračnom srednjem vijeku. Društvo koje tako vedro i veselo pjeva zasigurno je i živjelo u svoj punini i uživalo u svim ljepotama (a i porocima) svijeta. Koliko su bili slobodna duha, neka potvrdi prvi stih jedne od najpoznatijih pjesama, »Mihi est propositum in taberna mori — Meni je suđeno umrijeti u krčmi« (koje nažalost nema u hrvatskom izboru), a što je jasna aluzija na početne riječi zavjeta koji su polagale buduće redovnice: »Meum est propositum«!

Mala pomoć Carla Orffa

Carmina Burana potvrđuju na jezičnoj razini živost, eleganciju i prilagodljivost latinskog jezika u tom trenutku i na neki način oslikavaju smjer kojim se mogao dalje razvijati da snažnim prekidom u razdoblju humanizma nije okamenjen u traženju ideala rimskih klasika. Pun, bogat i prštav jezik s posebnim ritmičkim predlošcima, kakav nalazimo u zbirci, još je jedan dokaz da je u ukupnoj komunikaciji latinski bio dodana vrijednost uz narodne jezike.

Utjecaj zbirke u moderno doba bitno se proširio nakon što je Carl Orff 1937. uglazbio 25 izabranih pjesama u obliku scenske kantate. U rukopisu u kojem su pjesme bile izvorno zabilježene postoji i notni zapis, neume, po kojem su bile izvođene. Orff je pak pjesmama iz zbirke dao novi glazbeni život snažno djelujući na njihovo poznavanje, ali i potvrđujući njihovu snagu i vrijednost. Fortuna Imperatrix Mundi poznata je gotovo svakom čim čuje prve taktove, a da ne zna o čemu je riječ, a još manje poznaje tekst.

Izbor pjesama, njih sedamnaest, na hrvatski je preveo Zlatko Šešelj, u biblioteci Parnas Matice hrvatske. I u tom je poslu na početku stajala glazba, jer autor navodi da je poticaj stigao s Hrvatskog radija. Bilo kako mu drago, pred nama je prva zbirka odabranih pjesama, u glatku i jasnu prijevodu, koji u velikoj mjeri nastoji slijediti ritmičke predloške originala, iako bi ih zapravo najbolje bilo čitati slušajući Orffa (jedini je problem što autor nije u svoj izbor uvrstio svih 25 Orffovih). Tada se može uživati sinergički i osjetiti sva ljepota i svježina, koje i danas donose pjesme ove zbirke.

Željko Trkanjec