Trivijalna razbibriga

Trivijalna razbibriga

Lica Stojsavljevićeve drame zastaju na razini karikature ili poigravanja stereotipima; od Ecije Ojdanić kao Gordane koja se zgodno poigrala modelom hirovitih, maznih, pomalo infantilnih, ali odvažnih junakinja iz holivudskih melodrama do Enesa Vejzovića, koji duhovito opslužuje karikaturalnim doskočicama tri tipološki različita lika

»U jednoj hotelskoj sobi hotela Esplanade zatječemo tri neobična gosta. Mariju, vremešnu gospođu, koju Bog baš nije obdario ljepotom, ali zato jest imaginacijom. Gordanu, gospođicu bademastih očiju, kojoj predstoji put u Napulj, i mlađahnog Damira, koji stalno nekamo juri i nema vremena za tankoćutnosti ženske duše. No tko je zapravo ta gospođa uzbudljiva životopisa i čudnih moći nad dvoje mladih?« — ovakva zagonetna najava na pozivu za predstavu Zagorka na duplerici zagrebačkog teatra ITD obećavala je u najmanju ruku neku prosperovsku čaroliju ili lucidnu pirandelovsku igru s fikcijom i zbiljom... U koje je crne rupe biografije i svijesti Marije Jurić Zagorke zavirio pisac Vladimir Stojsavljević, imajući ispred sebe lik novinarke i književnice neuništive energije, nepriznate ikone građanske hrabrosti, otpora i prkosa, vrlina što se u našem podneblju oduvijek smatraju zazornim, koju su kritizirali zbog njezinih šund romana, nazivali je opasnom buntovnicom... Hoću li možda iza tog senzacionalističkog naslova otkriti njezino biće koje je, kažu, patilo zbog ružne vanjštine i osjećaja odbačenosti te je žudilo biti muškarcem pa je te frustracije sublimiralo u lijepim junakinjama romana, što misle, djeluju pa se i preodijevaju u muško. Sentimentalno vezana uz Zagorku, što vraća sjećanje na djetinjstvo u mirisu prašnjavih, špagom povezanih sveščića koje je baka jednom izvadila s tavana i svakog predvečerja prije spavanja čitala poneku zgodu junakinje Gordane, Jadranke, Nere, sa znatiželjom sam se uputila u polukružnu dvoranu teatra ITD gdje se održala premijera teksta Vladimira Stojsavljevića u autorovoj režiji. Za lijepa vremena predstava bi se trebala igrati u atriju ITD-a.

Gordana i Damir

U oniričkom osvjetljenju, bjelini kostima (Marija Žarak) i scenografiji (Miljenko Sekulić) što počiva na krevetu ispunjenu velikim mekanim jastucima te uz laganu, decentnu glazbenu podlogu Ilana Kabilja, na sceni susrećemo Zagorku koja piše roman o Gordani, dok se ona, junakinja romana, u negližeu valja na mekim jastucima. Zagorka joj ne da spavati jer za nju planira put u Napulj na kojem će doživjeti mnoge avanture i susresti Damira. Damir se pojavljuje, ali nema baš vremena za čežnje ženskoga srca jer ga čekaju važnije stvari kao obrana domovine. Gordana, koja izgleda poput djeve s duplerice, izgara od čežnje za što skorim susretom s vitezom, ali Zagorka susret stalno odgađa. Likovi se bune protiv autorice, suočavajući je s njezinim utvarama i frustracijama, i tamo gdje bi mogla započeti drama ili dobra tragikomedija Stojsavljević nas zaskače trivijalnostima, utvarama s plahtama na glavi, dopadljivom karikaturalnošću, bez imalo ambicija da od potencijalno zanimljiva polazišta suočavanja fikcije i zbilje i uz tako zanimljivu biografiju poput Zagorkine zavrti neke intrigantnije odnose, kao što je to svojedobno znao napraviti s povijesnim likovima kraljice Elizabete i Katarine Zrinske od Frankopana.

Poigravanje stereotipovima

Lica Stojsavljevićeve drame stoga zastaju na razini karikature ili poigravanja stereotipima; od Ecije Ojdanić kao Gordane koja se zgodno poigrala modelom hirovitih, maznih, pomalo infantilnih, ali odvažnih junakinja iz holivudskih melodrama do Enesa Vejzovića, koji duhovito opslužuje karikaturalnim doskočicama tri tipološki različita lika, viteza Damira, infantilna momka što više mari za svoje gipsane vojnike no za pitanja srca, bivšega Zagorkina supruga Mađara Lajoša, kojeg pisac priziva da bi nas uputio i u dio Zagorkine intime, emotivne i seksualne probleme njezina namještenog braka, te feminiziranog konobara nacističkih nazora koji je pak poslužio da se pokažu i Zagorkina politička stajališta. Marija Kohn kao Zagorka odgovarala je na podražaje likova tragikomičnim iskazom, štiteći doduše predstavu od posvemašnje otkačene karikaturalnosti, no s povremenim psihološkim reakcijama što su prelazile zadani okvir lake, nepretenciozne predstave. Ipak, predstava je dovoljno šarmantna da posluži kao dobra ljetna razbribriga. Iako bih osobno Zagorkin intrigantni lik voljela vidjeti u nekoj poduzetnijoj drami, vjerujem da namjerna trivijalnost ove predstave, koja je kao i Zagorkini romani pisana za razbribrigu, danas ne može izazvati takve drastične reakcije kakve je svojedobno izazvala dramatizacija njezina Crnog kabineta Marije Terezije u kazalištu u zagrebačkoj Frankopanskoj ulici. Godine su 1932, naime, na reprizi predstave studenti (među kojima su, bilježe dokumenti tadašnje policije, bili i neki današnji uvaženi klasici književnosti i umjetnosti — kao što je Dragutin Tadijanović) izazvali demonstracije zviždanjem i lupanjem protestirajući što kazalište izvodi »tako bezvrijedne komade koji nemaju apsolutno nikakvu literarnu vrijednost« i koji, po njihovu mišljenju, »spadaju prije svakamo nego u hram umjetnosti«.

Gordana Ostović