Tma i tušta

Tisuća znači debela stotina. Od tih masnih somova nekom padne i mrak na oči

»Pukotina ima svaki život / Kroz koje bližnji radoznalo zure...« (Cesarić), a razdoblja kad ti se čini da se navuklo toliko briga i problema te se sve natuštilo, natmurilo, zatamnjelo, naoblačilo — još i više. Od tmuše guste kao tijesto ne vidiš ni prsta pred nosom. Mrak. Noć. Crnina. Tek pokoja munja (nade) raspara nebo. Pa onda potmula (mukla) grmljavina. Takve noći kao da su stvorene za rasplet dramatičnih radnji u književnosti i u glazbi. Jer, zamislite da ljubomorni Otello zaguši svoju Desdemonu usred bijela dana! Da se nekadašnji tajni ljubavnici Jela i Niko obračunaju za podnevne pripeke! Da Gilda iz Rigoletta (ipak još traje Verdijeva godina!) skonča u Sparafucileovoj vreći za popodnevne sieste! Neuvjerljivo, blijedo. Kao bodež bez krajnjega ubojitoga ž koje dere i para. Gušenju vjerne Desdemone mora kumovati noć — tamna, uzburkana, crna, kakav je bio i njezin prostodušni, lakovjerni muž Otello. Susret bivših dubrovačkih ljubavnika neraščišćenih računa neće se odigrati na suncem okupanom Stradunu punom turista, nego jedne noći — i to ne bilo koje, nego one za ekvinocija — koja će evocirati jednu još davniju, nakon koje je Jeli ostao sin, a Niko je otišao »preko bare« i postao Amerikanac. Naivna Gilda podmetnut će sebe da strada umjesto svoga dragoga lažnoga siromašnoga studenta jedne olujne tmurne kišne noći točno u ponoć — ne znam pravo za čije babe zdravlje, osim da operna pravda vrati njezinu ocu Rigolettu milo za drago što se nekoć rugao jednom ocu kojega je prije njega snašla ista sudbina. »Na smrt je nalik tamna noć« — u punini pastoznoga alta odzvanjaju riječi jedne (naravno, prekrasne) Brahmsove popijevke. Ne slučajno. Smrt i noć drže se za istu pupkovinu.

Zloslutna tmurina

Tajanstvena, neprozirna, pomalo jezovita tama, tma, tmica, kmica, tmuša, tmora, tmurina ima u sebi nešto potmulo, zloslutno. U svakom slučaju zaslužuje da joj posvetim makar i smrknut, natmuren, namrgođen tekst. No kako ni djelomična pomrčina ne može trajati vječno — a potpuna još manje — tako će se i nama kad-tad dogoditi kao i usrdno molećem zboru Hrvatica u »Porinu« (mala kratka dopisna škola za današnju televizičnu mladež: Porin nije ni samo ni u prvom redu HTV-ov šatorski dernek, nego opera Vatroslava Lisinskog): »Pobjegoše noćne tmine, ni daleko bijeli dan.« (Dok se jedne večeri opet ne navuku za neku drugu kazališnu predbrojku.)

Tama se opisuje kao odsutnost svjetla. Izvedenice se prave od dviju osnova: od tam — i od tm — (jedno je nastalo vokalizacijom poluglasa stcslav. t7ma > tama, a drugo gubljenjem poluglasa u prasl. t6ma > tma). Pridjev glasi taman, tamna, ali se (rjeđe) javlja i u liku tavan, tavna. Promjena mn > vn nije neobična (imamo je npr. u imenu Klimno ili Klivno na otoku Krku). Odatle nije teško skoknuti i do tavana, koji je obično mračan, kao i njegove grede, tavanice. Tama s utamničenim stanuje, naravno, i u tamnici. Da je samo tama, još kako-tako. No bilo je tu vlage, smrada, gamadi, štakora, a i svakojakih tamničara. Sužnji su tavorili u svojoj tmuši (tmina u zatvorenom prostoru) i bilo im je svejedno je li vani tmica / kmica (kad nisu vidjeli ni sunca ni mjeseca), tmora (tmurno vrijeme, natmuren dan), tmurina (zagušljivo vrijeme pred kišu), jesu li se nad njihovim zatvorom nadvili tmasti (crni, mračni) oblaci, je li se na slobodi negdje skupilo tušta i tma svijeta (nebrojeno, sva sila ljudi svake fele).

Mračnjački svijet

U mnogim indoeuropskim jezicima pustio je vriježe isti tamni korijen *tem sa svojim varijacijama: latv. tima/timt (stamniti se), lit. tamsa — mrak, staroind. támas — tama mrak, lat. tenebrae — mrak, stvnjem. demar — mrak, sumrak (njem. Dämmerung, pa i Wagnerov Götterdämmerung), stvnjem. dinstar, njem finster — mračan, taman. A upravo spomenuti izraz tušta i tma, koji je živ i u novinama (nije još otišao u indijansko-literarni rezervat) i u svakodnevnom govoru, nije mi dao mira. Što on točno znači i zašto je (zvukovno) tako zgusnuto mračan? Koji se to mračnjački svijet pod njim negdje okuplja?

Pokazalo se, međutim, da to nisu nikakvi mračnjaci. Tama je izraz i za — veliku množinu. Tušta/tušte znači innumerabilis, nebrojen, a potječe od stcslav. tl7st6+vta. Sada više nismo daleko ni od dobro nam znane riječi tisuća. Ona ima dobrih veza s debljinom, pretilošću (pa i s jasnopoljanskim divom Tolstojem, čije prezime i znači tust): tl7šta, tolšča, tušča — debljina; češ. tlusty, polj. tlusty, rus. tolstyj. Indoeuropski je korijen *tulgh, koji u slavenskim jezicima — preko tust/tušt — daje i gust. Zato se i za neprozirnu maglu kaže tmuša.

Tisuća — koju su tako svesrdno prigrlile i naše medijski potkovane kumice na placu pa vas »pošpotaju« ako kažete išta drugo, zaboravivši preko noći (opet ta noć!) na svoje nekadašnje hiljadarke i jezerače — nastala je od prasl. tysbšta — tisošta — tisuća (njem. Tausend, jer je riječ bila i u ie. i u baltoslav.). Početno ty- dovodi se u vezu s ie. korijenom *teu — bujati (titi = postajati tust, debeo, gojiti se; u općoj upotrebi često s prefiksom pre — pretio, debeo, tust, kada se smije mrsiti: pretila nedjelja, pretili četvrtak). Od prasl. sbtvta preko sotia dobili smo sunt, što je pak dalo već prepoznatljivo nam centum = sto. Tisuća, dakle, znači debela stotina. Od tih »masnih somova« nekom padne i mrak na oči. Meni neće. Mene država od te blažene nesvjestice majčinski čuva smanjenjem plaće.

Sve smo dalje od tajanstva tmine, od tamne noći nalik na smrt. Sasvim razumljivo. Jer post nubila (uvijek dolazi) Phoebus.