Tiho odjekuje meandarski ritam

Tiho odjekuje meandarski ritam

S mnogo je iščekivanja, uzbuđenja i pozitivne tenzije u petak, 8. lipnja, otvoren hrvatski paviljon na ovogodišnjem 49. venecijanskom bijenalu u prostoru Fundacije Querini Stampalia na Trgu Santa Maria Formosa. Ovogodišnji selektor, Zvonko Maković, odabrao je poznatoga hrvatskog slikara s boravištem u Parizu, Julija Knifera (1924) za našeg predstavnika na Bijenalu, čiji je izbor već mjesecima prije izazivao brojne polemike u domaćem tisku

Znajući da bi polemika i dizanja prašine uvijek bilo pri izboru bilo kojeg umjetnika — jer taj se još nije rodio tko bi svojim izborom uspio zadovoljiti veliku većinu naših strukovnih i umjetničkih lobija — nismo se obazirali na komentiranje Makovićeva izbora. Tješili smo se kako je moglo biti mnogo gore, i da smo sjajno prošli. Predbacivalo se kako je izbor Knifera prilično ziheraška varijanta, i čemu je bilo potrebno slati umjetnika koji je u europskom kontekstu već priznat i provjeren, kao da bi bez tog priznanja naš umjetnik bio manje zapažen ili vrijedan. Dobro, ima nešto u tome. Zatim je, nakon što je u medije procurila tema ovogodišnjeg Bijenala, koju je zadao glavni selektor Harald Szeemann, javnost uznemirila tvrdnja da se Knifer ne uklapa svojim radovima u tu temu jer je previše apstraktan i time prilično neodređen. I tako unedogled.

Dizanje prašine

Ovogodišnja je tema, Platforma ljudskosti, prema riječima Haralda Szeemanna, bila ne u uskom smislu samo tema, nego mnogo više — dimenzija: tematski kriterij nije odlučivao o izboru umjetnika, nego su umjetnici sami bili faktori koji su određivali tu dimenziju u svojim radovima. U tom smislu, djeca u višim razredima osnovne škole znaju kako tema, poruka i smisao/značenje mogu u nekom djelu biti: a) eksplicitni, na površini, čitljivi u prvom sloju i b) skriveniji, dubinski, metaforički prisutni, u dubljem sloju. Pa čemu onda toliko halabuke? Maković je u nekoliko navrata u intervjuima objašnjavao po kojoj se unutrašnjoj logici djelo Julija Knifera kopča na temu Bijenala, ali samo su ga trijezni čuli. Čini se da je u našoj sredini od primarne važnosti dizanje prašine i izbezumljivanje općinstva, na način da se informacije serviraju polovično, nedostatno i sa suprotnim predznacima.

Gušenje i pritiskanje Kniferovih formata

Sâm prostor hrvatskoga paviljona ove godine nije izazivao proturječne reakcije, jer osim što se nalazi u samom središtu Venecije u palači iz 17. stoljeća, čije je prizemlje preuredio poznati talijanski arhitekt Carlo Scarpa šezdesetih godina na minimalistički način (s meandrirajućim elementima na zidovima, stubama, nivoima različite visine te vrtom, remek-djelom vrtne geometrizirane stroge arhitekture), nije se, prema prezentaciji tog prostora u medijima, moglo optužiti selektora kako nije pazio da dobijemo odgovarajući ambijent za Kniferove radove. Knifer se predstavio s bijelim triptihom (1981, akril na platnu) koji je dopremljen iz Berlina, velikim crnim triptihom (1991, akril na platnu) i dvama diptisima (1991, akril na platnu) iz Ženeve, crtežima grafitom (1986, 1987, 1993, 1998, 1999, 2000, 2001, grafit na papiru) te velikim zidnim muralom (akril na zidu, Bez naziva, 2001) s, naravno, motivom meandra. Iako je Maković bio svjestan da je Scarpin prostor zahtjevan i kompliciran arhitektonski okvir Kniferovim radovima, smatrao je da će se minimalizam slikarstva i arhitekture nadopuniti i stopiti, tvoreći cjelinu epohe. No, tek na prvi pogled (i ophod prostorom) mogli smo dobiti dojam da Scarpa nadopunjava Knifera (ili Knifer Scarpu); ubrzo smo počeli osjećati kako prilično niski stropovi guše i pritišću Kniferove velike formate u središnjem prostoru, a arhitektonski ukrasi, visoko reljefni zidni istaci i usitnjene prilazne (silazne) stube, geometrijski razlomljene pod oštrim kutovima, razbijaju koncentraciju na izložene Kniferove crteže u bočnom lijevom prostoru. Jest da se nekoliko arhitektonskih detalja interijera savršeno poklopilo s Kniferovim meandrima, ali ta je arhitektura interijera zapravo svojom kompliciranom, složenom raščlanjenošću u mnogo manjem mjerilu od Kniferovih meandara postala svojevrstan gutač pažnje, što umanjuje snagu i dojam crno-bijelih meandara, utapajući ih polako i neopazice u svoje zagasito zidno tkivo poput arhitektonske biljke mesožderke. Tako smo umjesto umilna suglasja Scarpe i Knifera dobili pritajenu borbu za prevlast, protiv volje obojice umjetnika. Time ne mislim reći kako je postav loš, jer to nipošto ne bi bila objektivna ocjena, ali nije savršen, kako se pretpostavljalo da će biti. Kniferovi radovi ipak zahtijevaju potpuno neutralan izložbeni prostor, bijele zidove tišine, da bismo mogli savršeno čuti pulsiranje meandarskoga ritma te otkucavanje i protjecanje (ljudskog) Vremena u meandrima. Ili je, s obzirom na tako ornamentalno-geometrizirajuće zasićen prostor (čak i pod ima uzorak geometrijskih ravnih pruga i mjestimično tankih zlatnih trakica!) Knifer možda trebao napraviti intervenciju (instalaciju, ambijent) u prostoru umjesto klasične plošne dvodimenzionalnosti? Neki trodimenzionalni meandar koji bi prolazio središnjim prostorom i izlazio zmijoliko u vrt? Sve, samo da se razbije snaga Scarpina interijera!

Pet kila knjiga = slika

Spekulacije o tome je li Knifer dobar izbor, moraju se u potpunosti odbaciti, jer uvijek bismo mogli pronaći nekoliko umjetnika koji su u ovom trenutku potpuno uklopljeni u temu pa takvo razmišljanje ne vodi ničemu. Glupave i sramotne izreke po novinama da je Kniferovo slikarstvo nehumano i sl. samo odaju uski intelektualni horizont onih koji su se usudili tako nešto uopće izjaviti. To ništa ne govori o Kniferu i Makoviću (posredno), niti dovodi u pitanje kvalitetu izbora. Očigledno na ovim prostorima još vlada bauk (prividno) nereferencijalnog ili autoreferencijalnog slikarstva (i među kolegama slikarima) pa sve što je u tom smislu teže prohodno i shvatljivo, jer ne vidimo što se apstrahira u meandru i što je u počelu podvrgnuto procesu apstrahiranja (u stilu: »J.... sliku za koju ja moram pročitati pet kila knjiga da bih je razumio!« ili »Što svi vide na tom Kniferu, kad se tu nema što vidjeti?!«), logično izaziva otpor. Međutim, što dulje razmišljam, izbor Knifera dobra je odluka. Njegovo slikarstvo naslanja se na egzistencijalističku filozofiju i književnost, pita se o smislu bitka individue u današnjem vremenu, nastavlja se i razvija Maljevičevu metafizičku tezu o prenošenju svojeg duhovnog stanja na platno, i omiljenu Makovićevu temu (i moju!) o tzv. prisutnosti odsutnosti u djelima modernih i suvremenih slikara. Prisutnost odsutnosti važna je dimenzija Kniferova (i ranije Maljevičevog) djela, koja se, uostalom, provlači kroz mnoge radove na Bijenalu. Knifer nije pretenciozan, nametljiv i (lažno) šokantan poput mnogih drugih umjetničkih djela i, u tom smislu, vrijeme radi za njega. On je duboko humani slikar, koji se bavi Vremenom kao vitalnom supstancom svojih radova s pozicije (egzistencijalističkog) apsurda, u kojoj je pitanje evolucije izbrisano (uvijek isti motiv varira na bezbroj nikad identičnih načina). Njegovo stajalište nije ni regresivno, ni progresivno, nema razvoja ni napretka. Utiskivanje osjećaja o prolasku vremena u slici postignuto je pulsiranjem meandra u pravilnim ritamskim kretanjima koja nas vode s jednog na drugi kraj slike i nastavljaju se s jedne na drugu sliku.

Čitanje na višoj dimenziji

U svojim je crtežima Knifer otišao još dalje: radeći guste meandre zacrnjene površine mekom, tamnom olovkom, postigao je apsolutnu odsutnost svjetlosti (antisvjetlost), jer grafitom uglačana površina emanira sjaj prema van. Bez svjetla i bjeline nestao je i dojam protjecanja vremena (to je zapravo apsolutno vrijeme). Svojedobno je Davor Matičević zapazio da crni crteži sadrže gustoću beznađa, uz osjetno eskaliranje osjećaja osamljenosti i monotonije, potpunog nestajanja slike (antislika). U Kniferove je radove simbolički ugrađena četvrta dimenzija (vrijeme) i istodobno zanijekana treća (odsutnost mogućnosti vlastitog prostora bivstvovanja egzistencijalističkog podrijetla?). I Maković ističe da je Knifer vrijeme transformirao u vidljivu kategoriju, ali i da se svojim fizičkim oblikom meandra Knifer sâm slika i duhovno iscrpljuje. Tako protumačen, Knifer se u potpunosti uklapa u temu ovogodišnjega Bijenala: njegov se slikarski prostor (platforma ljudskosti) samo čita na višoj dimenzionalnoj razini od one druge, rasprostranjenije — doslovnosti izričaja.

Iva Körbler