Suvereno i otmjeno

U tumačenju lirskih mjesta Brahmsove partiture Lill je pokazao izvanrednu tankoćutnost, koja se otkrila kroz profinjeno tonsko i agogičko nijansiranje, te oblikovanje savršeno kontrolirane kvalitete tona. Riječju, bila je to demonstracija pijanizma najvišeg ranga, kakav se u Zagrebu, nažalost, tek povremeno čuje

Gotovo je pravilo da u finišu glazbene sezone, u protoku standarnih koncertnih događanja iskrsne i pokoje izvanredno gostovanje. U tekućem mjesecu to se dogodilo u posebnom ciklusu Zagrebačke filharmonije, koji nosi ime šefa dirigenta. Frank Shipway, premda službeno na tom mjestu još nije potvrđen, ipak praktički nosi funkciju, pa se ciklus i zove po njemu. Posljednji, treći koncert ciklusa Shipway ugostio je britanskog pijanista Johna Lilla, i to je događaj koji će se sigurno pamtiti s kraja ovogodišnje zagrebačke koncertne sezone. Lill je inače dobro poznat zagrebačkoj publici, pred kojom je nastupio više puta, podsjećajući na činjenicu da vrhunski pijanizam danas još uvijek ima nekoliko veličanstvenih reprezentanata dugogodišnje karijere. Jer John Lill pripadnik je one malobrojne pijanističke elite koja je počela osvajati svijet prije više od trideset godina. Za svo to vrijeme Lill se održao na samom vrhu i danas je neosporna internacionalna pijanistička veličina. Njegov je repertoar ogroman, a način muziciranja profiliran do oštrog obrisa osobnoga stila. A to je značajka koja krasi samo najveće interprete. Na spomenutom nastupu u okviru Shipway ciklusa, John Lill je uz Zagrebačku filharmoniju izveo prvi glasovirski koncert u d-molu Johannesa Brahmsa. Ako bi se u samo nekoliko riječi željelo obuhvatiti značajke Lillova muziciranja, onda bi to bile: suverenost, samokontrola i urođena otmjenost. Mnogo emotivnosti može se naslutiti u savršeno kontroliranom Lillovom pijanističkom izričaju, no nikad toliko da prijeđe granicu koju si je sam zadao. To je idealan pristup interpreta Brahmsovom zauzdanom romantizmu. U tumačenju lirskih mjesta Brahmsove partiture Lill je pokazao izvanrednu tankoćutnost, koja se otkrila kroz profinjeno tonsko i agogičko nijansiranje, te oblikovanje savršeno kontrolirane kvalitete tona. Riječju, bila je to demonstracija pijanizma najvišeg ranga, kakav se u Zagrebu, nažalost, tek povremeno čuje.

Svježe ideje

U monopolom ograničenim okvirima organizacije glazbenog života u nas, uočava se ipak, tu i tamo, pokoja svježa ideja, mali pomak u načinu razmišljanja, pa i pokušaj oblikovanja novih sadržaja. Vezuje se to u pojedinim slučajevima sa zamisli (u nas još u povoju) o spoju kulturnih i turističkih ponuda. Tim tragom već poduže vrijeme idu organizatori kulturnih događanja u dvorcu Stubički Golubovec nedaleko Zagreba, koji su zanimljivu koncertnu večer organizirali u sklopu ciklusa Mimara, jedine zagrebačke glazbene manifestacije alternativnog tipa u odnosu na zagrebački državno zaštićeni, oficijelni glazbeni menadžment. Zdravo razmišljanje o potrebi transplantacije glazbeno-kulturnih sadržaja tamo gdje za to još postoji plodno tlo, rezultiralo je zajedničkim naporom s već spomenutom posljedicom — lijepim koncertnim programom u prekrasnom ambijentalnom prostoru. Jer dvorac Stubički Golubovec, sa svim prednostima svoje povijesne važnosti i umjetničke vrijednosti, te mogućnostima koje danas nudi pri realiziranju kulturnih sadržaja (u paketu scensko-turističke ponude, primjerice), pokazuje se atraktivnim ambijentalnim prostorom za prezentaciju, posebice glazbenih programa. Na koncertu održanom 17. lipnja u prepunoj dvorani (programi dvorca Golubovec već imaju svoju mjesnu publiku, a mnogi posjetitelji dolaze i iz Zagreba) predstavio se riječki ansambl za ranu glazbu Collegium musicum Fiuminense. U biranom programu skladbi baroknih autora Antonija Vivaldija (Koncert u G-duru, alla rustica), Henryja Purcella (suita iz opere Vilinska kraljica) i J. S. Bacha (kantate Veichet nur betrübte Schatten i Liebster Jesu, mein Verlangen) sudjelovalo je i dvoje odličnih mladih riječkih pjevača, sopranistica Ingrid Jambriško-Reljac i bariton Robert Kolar. Sedmočlani ansambl pod umjetničkom vodstvom Davida Stefanuttija predstavio se kao dobro uigrano, profesionalno izvođačko tijelo, koje još stanovite probleme u interpretaciji i postizanju kvalitete zvuka ima zbog izvjesne neprilagođenosti starim glazbalima, na kojima odnedavno muzicira. No za članove ansambla, sve odreda odlične glazbenike, takvi su problemi lako rješivi. Ugodna atmosfera u kojoj je koncert održan i tradicionalna gostoljubivost mještana, koja je ponudom domaćih specijaliteta nakon koncerta ovoj glazbenoj priredbi dala štih društvenog događaja, pokazatelj je mogućeg pravog puta u nas još ne sasvim definiranih nastojanja da se lokalna turistička ponuda uspješno poveže s kulturnim sadržajima.

Izvanserijski talent

Od zagrebačkih koncerata održanih u protekla dva tjedna valja izdvojiti nastup mladih glazbenika akademije Ino Mirkovićiz Lovrana, koja je desetu obljetnicu rada obilježila i zagrebačkom promocijom svojih ponajboljih studenata, uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Leonida Nikolaeva. Pijanist i skladatelj Vladimir Bodegrajac, sopranistica Mayumi Kamei, pijanistica Yoko Nishii, flautistica Sook-In Lee i pijanist Goran Filipec, imena su mladih glazbenika predstavljena na ovom konceru koji je ponovno potvrdio da su za dobre rezultate glazbene akademije Mirkovićprvenstveno zaslužni njeni odlični pedagozi. Dakako, bez talentirane djece nikakvi rezultati nisu mogući, no onaj prvi stupanj visokoškolske glazbene naobrazbe, kao osnova za svako daljnje usavršavanje, ovisi u prvom redu o kvaliteti školovanja. Na ovom koncertu posebno se istaknuo pijanist Goran Filipec (iz klase Marine Ambokadze), pokazavši izrazito virtuozne predispozicije i već oblikovanu umjetničku individualnost u izvođenju paradnog, tehnički jako zahtjevnog koncerta u b-molu, P. I. Čajkovskog. Taj je koncert pravi uzorak pijanističke bravure i kao takav neophodan kamen kušnje za svakog mladog glasovirača, svojevrsni test njegove tehničke zrelosti i sposobnosti koja će mu omogućiti pristup u kategoriju pijanista potpuno savladanog zanata. Koncert Čajkovskog ne nudi mnogo muzičke satisfakcije, ali traži najviši tehnički nivo izvođenja. Za mladog Gorana Filipeca taj je nivo sam po sebi razumljiv, on ga je demonstrirao s lakoćom i samouvjerenošću koje ga potvrđuju kao izraziti estradni talent. Dakako da u muziciranju Gorana Filipeca ima elemenata koje još treba fino ispolirati do potpunog sjaja. To se prvenstveno odnosi na vječni problem kontrole kvalitete tona i prirodnost daha. Filipecova je agogika ponekad začudno hirovita i čini se da podliježe više impulsima nenadane potrebe za ekstravagancijom no tihom unutarnjem glasu njegova prirodnog muzikaliteta. No njegov nastup u cjelini nakon dužeg je vremena na hrvatskoj pijanističkoj sceni bio pokazateljem postojanja jednog izvanserijskog talenta. Ukratko, devetnaestogodišnji Riječanin Goran Filipec novo je pijanističko ime, koje valja upamitti!