Slikar čudesnih i snovitih suglasja

Slikar čudesnih i snovitih suglasja

U cjelini hrvatske i europske slikarske scene posljednjih pola stoljeća Pricino je djelo osamljenički koncept utemeljen na sintezi bez sinteze, odnosno spajanju dva elementa koja se po naravi stvari smatraju antagonističkim i nepomirljivim. Naime, reski grafizam i punokrvni kolorizam obično je slabijim umjetnicima dilema koju rješavaju u korist jednoga ili drugoga. Prica je to riješio tako što se nije odlučio

Jednom sam napisao kako sam iz svoje mladenačke studentske perspektive gledao u ovom umjetniku onu postojanost i neupitnu vrijednost kojoj se nema što prigovoriti. To me u ono doba ljutilo i izazivalo u mene stanovit otpor i nelagodu. Ali da je to slikar od najvećeg značenja za hrvatsku suvremenu umjetnost, uskoro mi je postalo razvidno.

Kako sam i sâm stario, Pricino mi se djelo činilo sve mlađim i novijim. Jasno sam uočio modalitete uspjeha toga djela, zaključivši štoviše da njegova slava i nije na onoj visini koju zaslužuje. Jer malo koji je slikar i malo koje je djelo nosilo toliko projektivnoga i toliko spontanoga, grafizma i kolorizma, toliko linorezne reskosti crteža i toliko bogatstva kolorističkih vrijednosti. Ne postoji u hrvatskoj likovnoj modernoj i suvremenoj umjetnosti takva odlučnost da se stvori konstruktivni i tektonični temelj svijeta, a da istodobno taj temelj bude lišen neke konstruktivne ortodoksije. Štoviše, riječ je o volji da se proširi mogućnost senzibilnoga i poetskoga i himničkoga doživljaja svijeta. Radeći onako kako je i renesansni umjetnik svoju sliku perspektivno i kanonski strukturirao, znao je da je ljepota pitanje razmjera i pravilnih mjera, i da su brojevi božanska djeca od kojih postaju ponajbolja bića. I Pricino povjerenje u prirodu zapravo snaži uvjerenje (poput Cézanneova) da u njoj postoji unutrašnja pravilnost i unutrašnji red koji čuva i cjelinu i pojedinosti. Znao je vrlo brzo ili vrlo rano svoj cilj; zadržati svijet ne prepisujući i ne nabrajajući njegove pojedinosti. Zadržati sve u sintetskoj formi, ne izgubiti ništa, prezreti detaljistički nagon, a istodobno sačuvati sve osnovice. Upravo iz moje mladenačke perspektive Prica mi se učinio upornim graditeljem cjelovitosti svijeta i sve sam jasnije nazirao sintetičara iskustva. Napisao sam tada da mi, pišući o njemu »nije nimalo neugodno spominjati piramide«.

Organizacija slikarskoga polja

Početak je uobičajen za čovjeka puna štovanja za svoje učitelje i nasljeđe. Mučeći se više od drugih oko hladne i pomalo praktične riječi zanat i težeći za solidnošću, on je (eliotovski) »pripremao tehniku« i iskazivao pažnju prema jeziku što je potvrdio i najranijim djelima, nastalim u krilu tzv. zagrebačke šarene škole, odnosno postimpresionizma i intimizma. I na prvoj samostalnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu pod dramatičnim okolnostima nadolazećeg rata 1941. godine, uočena je ta »sreća sinteze i dobre škole«, ali i »smisao za organizaciju slikarskoga polja jasnim i širokim plohama« osnažen utjecajem tzv. zagrebačke škole. No težnja ka strukturi i jasnim konstruktivnim nositeljima slike sve je više jačala. I u samu ratu tema Goranove Jame (s Edom Murtićem) označila je potpunu slobodu od svih formalnih i sadržajnih diktata. To je bila slobodna gesta, oslobođena svake ilustracije, slobodna u odnosu na svaku estetiku, ali s velikim obvezama prema egzistenciji koja nije pravila razliku između krvi i boje, mraka jame i crnila tuša, pjesničke riječi potresne poeme i umjetnikova poteza. Taj čin poistovjećivanja, spontanosti i izravnosti bio je u europskom prostoru toga doba zadivljujući i, slobodno se može reći — jedinstven slučaj. Isticao se, s pravom, njegov boravak u Indiji (1951-52) i promjene njegova jezika, stilizacija, plošnina, zvučnost i čistoća boje, bile su posljedica tog indijskoga boravka. I Samoborski ciklus (1953-57) prava je pravcata lekcija i istodobno pouka kako se u zavičaju osvaja i širina i dubina svijeta ili, točnije — kako se jedan etnografski i folklorni element može učiniti likovnim ili grafičkim elementom. Poput Vasarélyja, koji je (kao i Bela Bartok) krenuo putem mađarskoga folklora, i Prica je znao zadržati čistu okomicu svoje pripadnosti (ne učinivši, poput slavnoga mađarskoga majstora, planetarni folklor), uvažavajući senzaciju i konstrukciju izvan stanovitoga kinetizma i dinamizma mađarskoga umjetnika. Jednostavnost oblika, široka prostranstva boje, sažimanje i pojednostavnjivanje oblika, sjedinjenje boje i oblika, razgovor boje i grafizma (crteža) bit će trajna Pricina preokupacija.

Odnos grafizma i kolorističke fakture

Njegovao je interese za organsko, za svijet bilja i plodova — primjerice u ciklusima Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi nikada se ne odričući rukopisnih odlika reskoga grafizma neovisno o velikoj sposobnosti svjetlosnih i kolorističkih senzibiliziranja površine slike, gdje oštrina lineamenta nije škodila mekoći i lirskoj transpoziciji boje. Motiv je uvijek znao zgusnuti gotovo do iščeznuća njegova referencijalnoga ili gotovo do nestanka njegova figurativnog podteksta. A odlike jednostavnih odnosa grafizma i osjetljivosti kolorističke fakture nastavit će u dugotrajnu Tarskom ciklusu (od 1966), u kojima na himnički način uznosi krajolik svojega drugoga zavičaja (ušće Mirne, Tar, Istra) radikalizirajući katkada crtež, a katkada ističući boju. U slobodi koja počiva na strogosti ne suspreže se istaknuti i poneki naturalistički detalj, ali nadasve duboki horizont, volumene i oblike u slici koja je pisana pomno i himnički s prozračnošću, i svjetlošću dubokih vizura ili konstruktivnim elementima nalik olupinama broda, koji je gotovo metafora njegova slikarskog i tematskog interesa. I uvijek gusti spletovi i gropovi crta postaju svojevrsnim tektoničnim normativima i konstruktivnim korektorima s jakim i naglašenim osjećajem vertikaliteta i središta. Arhitektura je toga svijeta čvrsta — svijeta koji u dugu cvatu svojih plodova nosi i svjetlo i atmosferu u slici koja izgovara ep o ljudskoj postojanosti bez retoričkih i likovnih fraziranja i praznih efekata. Horizonti postaju sve dublji, crtež sve jasniji, volumeni sve naglašeniji, a kolorizam sve zvučniji i u službi poetskog sadržaja.

Ta je proza pisana pomno, himnički dostojanstveno u slici u kojoj strukturalna nakana ostaje uvijek vidljiva — ne kako bi sliku podredila nekom formalnom i cerebralnom sustavu zatvorenosti — nego kao potpunost misaone i osjećajne cjelovitosti. Jer emotivna je energija u suglasju sa strogošću njegova jezika. Stvorena je za njega karakteristična sinteza svjetlosti i oblika, oblika i boje, dalekoga i bliskoga, oštroga i obloga, konveksnoga i konkavnoga — sinteza u kojoj stvari na slici postaju nezavisne o prirodi, a opet, bez prirode potpuno nezamislive. Jer sve izvedenice njegove slike boravile su u prirodi. Vjerovao je u unutrašnju logiku njezina rasta i unutrašnju konstrukciju svakoga njezina oblika, izbjegavajući pritom svaku izvanjsku efektnu prispodobu ili tetovažu površine.

Čudesno i snovito

U toj tarskoj i istarskoj ljetnici stvarnost se poetizira do praga čudesnoga i snovitoga. Podatke svijeta znao je rastaliti na žeravi svojega oka, ali istodobno i čvrsto izgraditi i strukturirati prizor, pri čemu osjećaj svezanosti s prirodom ostaje neotklonjiv; žene hodaju ili sjede, mornari plove, ribari bacaju mreže... Dakako, himnički se karakter, posebice Tarskoga ciklusa, oslanja više na vertikalu nego na horizontalu, više je u uspinjanju nego u polijeganju, ide više u visinu nego u širinu. Najnoviji ciklus, Opatijski kišobrani, tumačio se svojevrsnim slabljenjem strukture u ime lirizma i poetizacije prizora transparencije i mekoće boje te njezina meka akvarelna mentaliteta. Sve je to točno. Tamo gdje se izgubilo na oštrini crte dobilo se na mekoći poteza. Ali sve u svemu riječ je i nadalje o jedinstvenosti onoga što uobičajeno zovu stilom ili koherencijom jezika i njegovih poetskih i konstruktivnih odlika. Jer to je djelo fundirano gramatički, a ne retorički ili narativno. Stoga, od Samobora, preko Tara, do Opatije, ljudska je figura okosnica njegova sadržajnoga i oblikovnoga interesa, dok fabulističke funkcije gotovo nestaju. On ostaje uvjeren da ni Samobor ni ušće Mirne, Indija ili Istra nisu samo toposi, nego svojstva po kojima se tematika pretvara u strukturu u djelima neizmirenih, ali skladnih suprotnosti (vertikalno-horizontalno, mirno-pokrenuto, daleko-blisko, plošno-voluminozno i sl.). Kolorizam i grafizam u istome djelu dvije su usporednice i partiture iste melodije, a motivi nisu toponimi nego i sinonimi trajanja koji nose stoičku crtu postojanosti, koja je uvijek u latentnu sukobu s banalnim ili slučajnim. Slobodno se stoga može reći da je u cjelini hrvatske i europske slikarske scene posljednjih pola stoljeća Pricino djelo osamljenički koncept utemeljen na sintezi bez sinteze, odnosno spajanju dva elementa koja se po naravi stvari smatraju antagonističkim i nepomirljivim. Naime, reski grafizam i punokrvni kolorizam obično je slabijim umjetnicima dilema koju rješavaju u korist jednoga ili drugoga. Prica je to riješio tako što se nije odlučio. Ne htijući se odreći ni strukture ni emocije, ni gradnje ni lirizma i kolorističkog poetiziranja stvarnosti, nastojao je i uspio zadržati na jednome mjestu i jedno i drugo svojstvo u svim njegovim intenzitetima i odlikama. Tek se po najširim svojstvima svoje intimističke boje i tektonične kompozicije može vezati uz iskustva mladih pariških slikara pedesetih (Pignon, Fougeron, Est#ve, Manassier) koji su poput njega bili gladni i žedni cjelovitosti, a ne specijalističkih i cerebralnih seciranja svijeta. Prigrlivši pritom sve koji su mu mogli pomoći, od velikih humanističkih epoha do vlastitih učitelja, vodila ga je misao o cjelovitosti i slike i svijeta. U tome je njegova klasičnost, i u tome je istodobno i njegova (post)modernost, koju zahvaljuje i budnosti svojega intelekta i uvažavanju svoje intuicije.

Klasičar umom, liričar srcem

Uvijek misleći u cjelinama, ili u tzv. ciklusima, taj klasičar umom i liričar srcem voli uspravljati, centrirati i zgušnjavati motive prema središtu slike. Čuvajući se jeftina sentimentalizma ili na nedjeljni način shvaćena mediteranizma, on njeguje ljubav za red, za strukturu, za ritam, otvarajući mogućnosti himničkim i epskim odzvucima ljudske legende i trajanja ljudskoga vremena. A njegov reski grafizam jest sjeverni vjetar u napetom jedrilju slike što rađa crtežom koji — u nakani da sakupi iverje i da zgusne rasuto — uvijek dolazi iz dubine.

A u spomenutoj čudesnoj sintezi bez sinteze njegova kolorizma i grafizma on ostaje leksički modernim, ali sadržajno legendarnim. Smatrajući svojom obvezom novim jezikom iskazati stare čovjekove sumnje, proširio je lingvističko iskustvo slike ne mareći za prošlo ni za buduće, a ponajmanje za stanovitu lakomislenu aktualnost, znajući dobro da autentično ne može biti neaktualno. Na svojem 85-godišnjem životnom i 65-godišnjem stvaralačkom putu ponekad bi se našao u luci s ostalim brodovima, ali uvijek je znao svoj red plovidbe. A našavši se ponekad osamljen na pučini, nije se negativno određivao ni prema prošlosti, ni prema sadašnjosti i iskustvima suvremenika. Prezirao je oholost Prvog i Posljednjeg slikarstva. On je, poput onoga filozofa »koji sam iznalazi pravila« bio uronjen u svoje vrijeme; samotnjak koji je bilo svojim sezanizmom ili svojim intimizmom, figuracijom ili apstrakcijom, oponirao kolektivnim uvjerenjima, čuvajući u prividno tvrdoj kori jezične tvrdokornosti osjetljivo i meko tkivo ljudske tankoćutnosti i ljudske sudbine.

Ive Šimat Banov