Repertoarno osvježenje

Repertoarno osvježenje

Posljednji ovosezonski projekt osječke opere puni je uspjeh

Osječko Hrvatsko narodno kazalište ovih dana završava 94. kazališnu sezonu, u kojoj su premijerno postavljene opereta Barun Trenk Srećka Albinija te Verdijev Krabuljni ples. Već dvije godine u premijerne planove uvrštava se i komična opera Tajni brak (Il matrimonio segreto) talijanskog skladatelja Domenica Cimarose. Spletom objektivnih okolnosti projekt se nije mogao realizirati u doba kada je planiran, pa je premijera opere održana u srijedu, 20. lipnja. Toga dana osječka publika imala je prigodu, prvi put u povijesti matične kuće, čuti izvedbu te opere, postavljene u suradnji s Teatrom alla Scala iz Milana. Internacionalne suradnje u našim okolnostima su, nažalost, vrlo rijetke, pa je tim dragocjenija ponuda te najpoznatije talijanske operne kuće da uloži svoje ljude, njihovo znanje, iskustvo i ideje u realizaciju atraktivnog opernog projekta. Novo iskustvo osjetilo se u brojnim detaljima izvedbe: uigranosti orkestra, scenskom pokretu, uvjerljivoj glumi, rješenju scene i kostimima. Režiju je potpisala Caterina Panti Liberovici, scenografiju Angelo Sala, kostimografiju Cristina Aceti. Orkestrom opere ravnao je maestro Berislav Šipuš koji već niz godina radi u milanskoj Scali. Ekipu domaćih solista upotpunio je mladi talijanski tenor Claudio Contini.

Cimarosin Tajni brak nastao je u posljednjem desetljeću njegova života i smatra se vrhunskim ostvarenjem talijanske opere buffe 18. stoljeća. Libreto je sastavio Giovanni Bertati prema engleskoj komediji The Clandestine Marriage Georgea Colmana starijeg i Davida Garricka. Opera je komornoga karaktera, pisana za samo šest solista i nevelik sastav orkestra, te je stoga idealna za postavu na manjim opernim pozornicama.

Talijansko iskustvo maestra Berislava Šipuša, čini se, imalo je izrazit učinak na muziciranje osječkoga opernog orkestra, koji je, u cjelini, ostvario najugodnije premijerno iznenađenje. U brzini zadanih tempa izvedbe orkestar je bio vrlo discipliniran i maksimalno usredotočen. Stilski i tehnički tešku partituru, punu brojnih detalja (ukrasa, akcenata, brzih pasaža) i brioznih tempa orkestar je odsvirao ritmički uredno, s lakoćom i sigurno, a pojedini instrumentalni solisti (drveni puhači) preciznim su nastupom pokazali kako mogu biti pouzdan oslonac u budućim projektima.

Kvaliteta vokalne izvedbe nešto je zaostajala za glumačkom. Naime, teško da možemo govoriti o stilu pjevanja kojim se u svijetu izvodi repertoar s kraja 18. stoljeća, jer to traži usko specijalizirane pjevače koje si, u današnjim uvjetima, rijetko koja operna kuća u Hrvatskoj može priuštiti. U tom smislu, način pjevanja i intenzitet glasova bili su isti kao i da se izvodi neki drugi glazbeni stil.

U ženskom triju solistica najbolji dojam ostavila je sopranistica Radmila Bocek kao Carolina. Njezin glas jedini je u potpunosti odgovarao stilskoj dimenziji izvedbe. Svi vokalni segmenti njezine uloge bili su odlično izrađeni: razgovijetni recitativi, čist, tanak zapjev, precizne staccato kolorature, lakoća u izrazu i muzikalno vođenje fraza. Sve to upotpunila je i dojmljivom glumom, vedrinom i scenskim šarmom.

Sanja Toth-Špišić u ulozi Elisette pokazala je izvrsnu glumu i izrazit smisao za komične situacije. Njezin sopran odlikuje se specifičnom bojom, ujednačen je u registrima, ali s ponešto intenzivnijim vibratom u visinama, koji je svjesno nastojala reducirati na stilski primjereniju mjeru.

Mezzosopranistica Diana Hilje kao Fidalma također je ostvarila scenski i glumački uvjerljivu kreaciju, kojoj je nedostajala razumljiva dikcija teksta u arijama i ansamblima.

Muški trio solista bio je ujednačen po kvaliteti, ali ne, činilo se, i po scenskom iskustvu. Naime, gost iz Italije, lirski tenor Claudio Contini u ulozi knjigovođe Paolina pokazao je na početku izvedbe opere, a pod utjecajem treme, scensku ukočenost te malu nesigurnost u tekstu i visinama.

Lijepo oblikovanim glasom i iznimnim talentom za kreiranje komičnih uloga istaknuo se Davor Radić u buffo ulozi bogatoga trgovca Geronima pokazavši već veliko scensko iskustvo.

Zanimljivim pristupom ulozi galantnoga grofa Robinsona bariton Sotir Spasevski ostvario je scenski šarmantnu ulogu koju je upotpunila njegova lijepa, ugodna i izjednačena boja glasa te vrlo izražajna mimika.

Autorski tim koji je sudjelovao u postavi i realizaciji ove opere nije se odveć opterećivao stilskom autentičnošću vremena u kojem je opera nastala. U svijetu je moderan pristup operi u segmentu scenografije, kostimografije i režije već odavno prisutan, pa se i u osječkoj inscenaciji odmak od autentičnoga pokazao zanimljivim iskorakom u promišljanju.

Radnja opere odvija se na sjajno zamišljenoj dvostrukoj pozornici, koja je, istodobno, jednostavna, funkcionalna i dinamična. Time je maštovito iskorišten prostor, ušteđeno vrijeme potrebno za mijenjanje kulisa, a i prevladan nedostatak dinamike događanja u samoj radnji. Iako su recitativi kraćeni, kako je i uobičajeno u operama toga tipa, ipak je u pojedinim dijelovima drugoga čina dinamika radnje bila prespora. Ta manjkavost libreta uspješno je prevladana dinamičnim isprepletanjem različitih scena. Scenograf Angelo Sala nije posezao za bogatstvom različitih scenskih efekata, nego je uspio ostvariti dinamiku s vrlo jednostavnim, gotovo identičnim scenografskim elementima koji su se tijekom izvedbe, u skladu s razvojem libreta, vrlo pažljivo izmjenjivali. Osvjetljenje je bilo usklađeno s događajima na sceni (majstor rasvjete Antun Benčina), a kulminiralo je, u skladu s intenzitetom dramske radnje, finalom u kojem se polagano pale i svjetla u gledalištu.

Kostimografija Cristine Aceti bila je zamišljena u stilu dvadesetih godina prošloga stoljeća, s ukusno istaknutim stilskim detaljima (dugi nakit, pera u kosi, vrpce, trake, rese na haljinama). Kolorit kostima i stil zajedno sa scenografijom međusobno su se stapali u skladan skupni scenski prikaz.

U oblikovanju cjelina redateljica Caterina Panti Liberovici tražila je odmak od statičnosti, a to je postigla uporabom režijskih poteza koji imaju naglasak na aktivnom glumačkom i pjevačkom angažmanu likova na sceni. Iskustvom i znanjem mlada je redateljica postigla odličan rezultat u glumačkom segmentu izvedbe. Ukratko, bio je užitak gledati i slušati to glazbenoscensko djelo, zahvaljujući veliku trudu i angažmanu svih sudionika.

Posljednji ovosezonski projekt osječke opere, ostvaren u suradnji s milanskom Scalom, stilski je i repertoarno osvježio kazališnu sezonu, ali i pokazao koliko internacionalna suradnja, za kratko vrijeme, može pridonijeti boljitku glazbenoga života grada. Stoga se nadamo da će Tajni brak pronaći svoju publiku i dugo se održati na sceni.

Ivančica Hinek