Razodjevena čikaška futuristička tradicionala

Koncert Sin Ropasa, KSET, 10. lipnja 2001.

Iako je početak koncerta najavljen za pola devet, žena i ja se nismo dali navući, svjesni da svirka u KSET-u nikada ne počinje tako rano. I zato smo se u KSET-u pojavili oko pola jedanaest, što je bilo sasvim dovoljno da zakasnimo na sam početak koncerta. Sin Ropasu je bilo dovoljno samo nekoliko minuta da nas uvjeri kako je život nepošten: iako su zvučali upravo odlično, publika je bila upadljivo malobrojna. Potpuno suprotno od koncerta Violent Indiane, koja je zvučala debelo prosječno i imala prepuni KSET.

Sin Ropas tročlani je čikaški bend koji čine Tim Hurley (vokal, gitara), Danni Iosello (bubnjevi, udaraljke, klavijature, melodika) i Noel Kupersmith (klavijature, gitara) i koji su prije osnivanja Sin Ropasa (hrv. Razodjeveni) svirali u Red Red Meat, Califone, Loftus, Pure, Orso, Brokeback, Chicago Underground... Trenutno su na europskoj turneji na kojoj prdstavljaju svoj, s punim pravom hvaljen prvenac Three Cherris.

Glazbu Sin Ropasa mogli bismo opisati ovako: uzmite Beckov One Foot in the Grave kao podlogu (znači lo-fi inačicu iščašenog bluesa), koju onda cijepite futurističkim popom kalifornijskih Grandaddy i minimalističkom inačicom americane jednog Wilca, dodajte tome još mnogo pustinjsko-vesternskog ugođaja Calexica i glazbeni destruktivizam kasnoga Toma Waitsa i za kraj, umjesto žlice Vegete, dobivenoj smjesi pridodajte pozamašnu količinu ogoljena gitarističkog popa Dinosaura Jr. Znam da recept zvuči potpuno neslušljivo, ali uvjeravam vas da su Sin Ropas daleko od neslušljivosti. Kao najbolji dokaz toj tvrdnji neka posluži to što sam, ne sačekavši kraj koncerta, otišao do šanka i, bez grižnje savjesti, ostavio 90 kuna u zamjenu za njihov CD. A to se meni doista ne događa često.

Još jednom napominjem: svima koji nisu tu večer odlučili potrošiti bijednih 25 kuna i uživati u odličnu jednosatnom koncertu Sin Ropasa u KSET-u može biti doista žao na propuštenoj prilici da u Zagrebu čuju i vide odličan koncert. A kada kažem vide, onda ponajprije mislim na Danni Iosello, koja je stvarno izgledala sjajno, naizmjence i istodobno svirajući po nekoliko instrumenata. To je otprilike bilo ovako: prvi dio pjesme svira klavijature i bubanj (potpuno sam ozbiljan), onda svira solo na melodici, vraća se na klavijature i bubanj i za kraj iskopa mali mehanički klavir čiji se zvuk polako sve više ističe kako se zvuk Timove i Noelove gitare stišava. Nakon toga slijedi zasluženi i oduševljeni pljesak malobrojne zagrebačke publike, a moja žena kaže: »Upala sam u trans.«

Krešimir Pintarić