Puka žanrovska priča

Puka žanrovska priča

S očiglednim osloncem u Melvilleu Tomić je kreirao ugođajno dojmljiv film, ali je pritom zaboravio jače utemeljiti i razviti svoje likove, njihove odnose i motive

Pojava videoizdanja debitantskoga filma Živorada Tomića Kraljeva završnica prošla je poprilično nezapaženo, premda je riječ je o važnu događaju iz barem dva razloga. U proteklih desetak godina Živorad Tomić apstinirao je od snimanja filmova i posvetio se filmskoj kritici, afirmiravši se kao jedno od najcjenjenijih hrvatskih pera, pa je već iz tog razloga videoizdanje Kraljeve završnice filmofilima trebalo biti posebno zanimljivo. Ipak, glavni razlog zbog kojeg je videoizdanje Tomićeva filma toliko važno jest taj da nijedna njegova kopija nije pohranjena u Hrvatskoj kinoteci, a ne zna se postoji li koja u splitskom Marjan filmu, kući koja je s beogradskim Centar filmom producirala Kraljevu završnicu. Posljedica takva stanja bila je posvemašnja nedostupnost Tomićeva filma hrvatskoj javnosti te se jednom stečeni dojmovi desetak godina nisu mogli provjeriti.

Zapostavljeni likovi

Sada kad je film konačno ponovno pred nama, kako se doima nakon toliko vremena? Prvo, kopija je loša, što je karakteristično za sva videoizdanja eks-jugoslavenskih filmova, tako da je u startu gledateljski užitak bitno reduciran; drugo, mnogo važnije, film nažalost nije ni izdaleka onako dobar kao što je ostao u sjećanju. Živorad Tomić, koji je i sam prvi put vidio vlastiti film nakon dugo vremena tek sad kad je izdan na videu, najbolje je odredio njegov ključni nedostatak, a to je greška u osnovnom pristupu građi. Kad danas gleda svoj film, Tomiću se on čini silno siromašnim jer je sveden na puku žanrovsku priču i tretira likove (gotovo) isključivo kao žanrovske funkcije. »Da danas radim taj film«, kaže Tomić, »zanimalo bi me sve ono oko likova, njihovi odnosi, njihovo okružje, no onda mi to nije bilo nimalo važno, zanimala me samo osnovna priča«.

Triler-drama

Tomić se kao režiser nastavio na tzv. protožanrovsku struju hrvatskoga filma koju je osamdesetih utemeljio Zoran Tadić. Termin je inaugurirao Hrvoje Turković početkom devedesetih u »Oku«, misleći na filmove koji se koriste žanrovskim elementima, ali ih nikad ne orkestriraju u standardnu žanrovsku cjelinu. Danas je i u nas za takva ostvarenja, posebno karakteristična za francusku kinematografiju, napose Chabrola i Melvillea, uobičajen praktični američki naziv triler-drama (alternacija je ranije udomaćen termin krimi-drama) koji vrlo jasno sugerira kako je riječ o poetici što istodobno uvažava i (tradicionalno shvaćeno) žanrovsko i nežanrovsko, odnosno tretira žanr i žanrovsko na poprilično razliven način.

Tomićev je problem s Kraljevom završnicom bio upravo taj što nije shvatio da radeći žanrovski razliven film ne može tzv. nežanrovske sastojke ostaviti tek u natuknicama.

S očiglednim osloncem u Melvilleu i preko njega deriviranu utjecaju japanskih filmova, Tomić je kreirao ugođajno dojmljiv film (fin mu prinos daje glazba Vuka Kulenovića) kojim dominira introvertirani lik pedantnoga pravnika Kralja (Irfan Mensur), čovjeka intrigantne emocionalnosti i morala, ali je pritom zaboravio jače utemeljiti i razviti svoje likove, njihove odnose i motive. Tako je Kraljeva ljubavnica koju igra Vladica Milosavljević svedena na izrazito marginalnu funkciju trećega člana ljubavnog trokuta, a mnogo bolje nije prošla ni Ena Begović kao Kraljeva zanemarena supruga. Tomić se zadovoljio postavljanjem in medias res situacije, ne trudeći se razraditi otuđen odnos Kralja i njegove žene, ne ulazeći stvarno u svijet postavljenog erotskog trokuta, ne pokušavajući podrobnije pokazati u čemu je osobitost Kraljeve ljubavnice, po čemu je ona njemu toliko bliža i dragocjenija od supruge, na čiji bi upit — »Zar me ne bi svaki muškarac poševio?« — valjda svaki zvani i nezvani muškarac odgovorio potvrdno. Potpuno je jasno zašto Kralj ima moralni imperativ osvetiti višestruko silovanu i nesretno poginulu suprugu, ali film bi bio daleko bolji da ta jasnoća nije ostala na načelno-apstraktnoj razini. Na njoj je pak ostala jer likovi dominantno nisu konkretne psihološke realnosti, nego, kao što je više puta rečeno, žanrovsko-dramaturške funkcije.

Melville bez Chabrola

Kraljeva završnica dobro se može opisati kao film čiji se autor više ugledao na Melvillea nego Chabrola. Jer, koliko god francuski novovalovci, među njima i Chabrol, poštovali Melvillea, nema sumnje da su većina njih, Chabrol sasvim sigurno, složeniji i zreliji autori. Tomićev film vuče na Melvilleova krasnog Samuraja, ali takvu osebujnost ipak nema, stoga bi mu posezanje u elaboriran svijet Chabrolovih (malo)građana itekako dobro došlo.

Damir Radić