Predvidljiva zaigranost

Predvidljiva zaigranost

U pogledu plesnoga zapisa tijela u prostoru, spoj nizozemske suvremene škole plesnog pokreta i njemačkog Tanztheatra. Jednostavno, vrlo dobro skrojena plesna predstava, visokih profesionalnih izvedbenih standarda. I ponajviše predvidljiva zaigranost kao odgovor na intrigu dvojnosti

Petnaesti Eurokaz započeo je 21. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu, plesnom predstavom Dvojna zemlja, koreografkinje Sashe Waltz i Schaubühne am Lehniner Platz. Dodamo li tome da festival zatvara koreograf Jérôme Bel (čije smo dvije kontroverzne predstave mogli vidjeti na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa), a da je negdje pri sredini koreografija Francois Verreta iz Francuske, očigledno je kako je plesno kazalište nezaobilazni reprezentant suvremenoga kazališta danas te da običnom činjenicom, jednostavnim podatkom, postaje nešto što je ne tako davno bilo polemički izazov — jednakovrijednost plesnog i glumačkog iskaza. Od sama početka Eurokaz se uvijek prilično meko i logično naslanjao na Tjedan suvremenog plesa dovodeći predstave istaknutih koreografa, primjerice: Anne Terese de Keersmaeker, Jana Fabrea ili Philippea Decoufléa.

Ovogodišnju plesnu uzdanicu, predstavu Dvojna zemlja, u katalogu festivala najavile su visoko intonirane rečenice koje nas upozoravaju kako »značenje kazališne poetike Waltzove može se usporediti s važnošću teatra Pine Bausch sedamdesetih i osamdesetih te grupe Rosas devedesetih«. Vrlo izazovna tvrdnja, za publiku silno intrigantna, jer Pina Bausch i Rosas doista su prve među jednakima u suvremenom plesu s kraja netom prošloga stoljeća.

Između tog naputka prije predstave i bučnih, oduševljenih ovacija publike u zagrebačkom HNK na kraju osjećala sam se otprilike slično liku u samoj predstavi Dvojna zemlja, kojeg bombardiraju stvari u vlastitom stanu, opiru se, prijete, kao u nijemoj komediji imaju vlastiti život neprilagođen čovjeku. Naime, osjećala sam se loše, jer predstava me se nije osobito dojmila.

Kako počinje? Na sceni je u pozadini zid, a na lijevoj strani pozornice, ispred njega, nešto što bismo mogli doživjeti kao odlagalište velikog otpada. Dva muškarca u cipelama, čarapama i gaćicama, jedan uz drugog, spojeni tako da vidimo jednu glavu, dvije ruke i četiri noge, kreću se, izvode rukama nešto i poput dijelova klasičnoga plesnog rječnika. Prekida ih dolazak muškarca u loše krojenu odijelu, s prekratkim hlačama, koji ih razdvaja. Nakon kraćeg plesa u troje, dvojica golih opet se zagrle.

Dvojna zemlja? Poput smiješnog kentaura? Potom izlazi žena za čiji je konjski rep vezan dugački konopac kojim upravlja netko iz pozadine, ona je dakle — manipulirana. Poslije se u predstavi od hrpe drvenoga nabacanog materijala slaže građevinska skela, bar, trgovina, stan... Jedan od prizora pokazuje kako dok muškarci boje zid u plavo, žene boje svoje nokte u crveno. Dvojna zemlja i u smislu spolova. Angažiranost? U već citiranu katalogu uvjeravaju nas, »predstave Sashe Waltz danas su na svjetskom nivou najrelevantniji primjeri odgovorne koreografije, predstave koje govore o današnjici jezikom domišljene zaigranosti.« Ta predstava, dakle, govori o Berlinu, o razdvojenosti, spojenosti, pokušava pokazati apsurde, otuđenost, emocionalnu ispražnjenost, ali iritantno je infantilna, doslovna i često predvidljiva u nervoznom, grčevitom isplesavanju ponavljajućih pokreta.

Nekoliko puta tijekom predstave padalo mi je na pamet drugo njemačko gostovanje, prije desetak godina na Tjednu suvremenog plesa, primjer angažirane ili odgovorne koreografije, grupa Laokoon Dance Group s predstavama Einmarsch i Misa u h-molu. To su bile hrabre, veoma promišljene, intelektualno zahtjevne i savršeno izvedene predstave. Ova na otvaranju ovogodišnjeg Eurokaza bila je povremeno zabavna, s nekoliko dojmljivih prizora: šagalovska nevjesta, muškarac u baletnoj opravi na vrhu zida koji kantom za polijevanje cvijeća proizvodi kišu, a u pogledu plesnoga zapisa tijela u prostoru, spoj nizozemske suvremene škole plesnog pokreta i njemačkog Tanztheatra. Jednostavno, vrlo dobro skrojena plesna predstava, visokih profesionalnih izvedbenih standarda. I ponajviše predvidljiva zaigranost kao odgovor na intrigu dvojnosti.

Katja Šimunić