Otrcani motivi

Paukova zavjera, red. Lee Tamahori

Along Came a Spider ili Paukova zavjera još je jedan posve osrednji američki triler koji varira nekoliko standardnih, dakle dosadnih i otrcanih motiva: npr. patološkog zločinca, otmičara, potom, tzv. double crossa i, napokon, lik policijskoga psihologa s kojim, a to je četvrti otrcani motiv, zločinac stupa u specifičan odnos, uglavnom odnos nadmudrivanja, igranja itd...

Čudnovato je mjesto Hollywood. Sudeći prema mnogim redateljima koji su napustili zavičaj, to je mjesto posvemašnje pretvorbe. Lee Tamahori, koji je mnoge oduševio filmom Bili jednom ratnici, već se prije nekoliko godina uputio u Hollywood, gdje je počeo režirati potpuno nebitne i marginalne filmove, kakav je i ovaj o kojem govorimo.

Shematiziran i šabloniziran do krajnjih granica, Paukova zavjera svoj jedini argument postojanja može pronaći u iznimnoj osobnosti Morgana Freemana, koji izboranim licem, mirnim i staloženim nastupom te sjajnom bojom glasa dominira filmom.

Vjerojatno je traumatično biti redatelj u Hollywoodu. Čovjek se najvjerojatnije mora prepustiti jačem od sebe, producentu, kako bi ostao u poslu. Jer, kako drukčije objasniti rješenje filmske zagonetke koja je u najmanju ruku toliko naivna da graniči s bedastoćom. Ili, kako drukčije objasniti tako očigledno kontrastiranje policijskoga para: stari crni policijski psiholog, dakle Morgan Freeman i mlada, bijela i plava agentica, dakle Monica Potter. I, napokon, kako drukčije objasniti vjerojatno jedan od najstarijih i najuočljivijih motiva koji je ovdje zajednički protagonistima: krivnja koju nose iz prethodnih akcija. Dakako, problem nije u ponavljaju inicijalne situacije u kojoj se nalazi pojedini lik, nego izostanku redateljskog, autorskog otklona od klišeiziranog procesa viđenog već u toliko holivudskih filmova.

I, napokon, ako je to barem neki mali otklon: pohlepa, odnosno korumpiranost Monice Potter, koja postaje master mind cijeloga slučaja. I taj motiv toliko je već prežvakan u svim partnerskim policijskim filmovima, dakle onima u kojem jedan od partnera pristaje na zločin, dok drugi ostaje pošten, da gledatelj već na pola filma zna da je riječ o dvostrukoj igri. Dakako, već na pola filma gledatelj je u to potpuno siguran, jer glavni otmičar biva potpuno onemogućen, a scenarij nudi toliko malen izbor ostalih krivaca da gledatelj ne može promašiti ni uz najbolju namjeru. Tako se Paukova zavjera uklapa u repertoarsko kljukanje lošim holivudskim proizvodima koji gledatelje ostavljaju više ili manje hladnima, a kino-dvorane više ili manje praznima.

Dario Marković