Otkrivanje grada

Otkrivanje grada

Sergije Glumac, Dubrovnik. 50 skica; predgovor Luko Paljetak; naklada Ex libris, Zagreb 2001.

Sergije (Serge) Glumac nedvojbeno zaslužuje mnogo značajnije mjesto u modernoj hrvatskoj umjetnosti negoli što mu je to dosadašnja povijest i kronika dodijelila. Posebno je neosporna važnost njegova djelovanja u dvadesetim i tridesetim godinama, kada je među prvima u nas ostvario uvjerljive prikaze velegradskoga ambijenta i u specifičnoj stilizaciji razradio iskustva kubističkih i ekspresionističkih nastojanja. S nekoliko apartnih grafičkih ciklusa i mapa proširio je relevantne tehničke tekovine, a radom na scenografiji ušao je i u kazališni medij zanimljivim i uvjerljivim prizorima prostorne kombinatorike.

Razlog nedovoljne poznatosti ponajprije je u relativnoj »skromnosti« discipline kojom se bavio. Naime, grafički listovi nikada nisu mogli računati na popularnost galerijskih »komada« ili na glasovitost slika namijenjenih javnim zdanjima. Osim toga, Glumac je razmjerno rijetko izlagao, samostalno svega u dva navrata, i to u velikom vremenskom rasponu od preko četvrt stoljeća (1931. i 1958).

S obzirom na vrlo opsežnu ostavštinu (više od tri tisuće radova, istina pretežno crteža, grafičkog dizajna i plakata) jasno je da će tek minuciozna monografska obrada moći dati kompletnu sliku opusa, zanemarenoga ponešto i sa strane samoga autora.

Ne bih rekao da je Glumčevoj recepciji štetilo što je u zagrebačku sredinu došao kao emigrant, kao dijete austrougarskoga oficira. Još manje mu je, mislim, smetala široka i raznolika naobrazba, koju je stekao školovanjem od Beča i Beograda, preko Berlina, pa do Pariza. Dapače, stanovita kozmopolitska dogradnja na tekovine zagrebačke Akademije (i to od raznih profesora u rasponima od Kovačevića i Kljakovića do Becića i Krizmana) bila je i te kako dobrodošla, a semestar u privatnoj pariškoj školi Andréa Lhotea (1925) odigrao je možda i presudnu ulogu u asimiliranju nekih avangardnih prodora i u stvaranju sintezne preobrazbe motiva urbane i industrijske provenijencije.

Rođen 1903. u Ungváru (Užgorodu) Glumac je bio Zagrepčaninom od 1921. godine pa do smrti 1964. Dakle, glavninu djela ostvario je i ostavio u gradu gdje se skrasio, gdje je diplomirao i gdje je najduže živio. Pa ipak, nikako ne možemo preskočiti sudbonosni utjecaj Pariza, u koji je češće navraćao i u kojemu je načinio dvije iznimne realizacije: mapu »Metro« od dvanaest linoreza i ciklus »Iz Pariza« od šest litografija. Upravo je sa sličnim velegradskim, monumentalističkim i kubizirajućim nadahnućem pristupio i zagrebačkim motivima, kad je godine 1930. tiskao mapu »Beton« od devet litografija, u kojoj je kao povod koristio scene iz izgradnje središnje gradske tržnice Dolac.

Što se iz utopističko-futurističke ikonografije navedenih ciklusa-mapa okrenuo, početkom četrdesetih, prizorima povijesno posvećenoga i stilski tako koherentnoga Grada kao što je Dubrovnik mnogima to može izgledati kao pasatizam, kao regresija, kao obol tradiciji. Mapu od 12 litografija (tiskanu 1941) kritika, međutim, nije stigla komentirati, a ovaj album od pedeset skica sve do danas nije objavljen; bio je i nepoznat izvan autorova obiteljskoga kruga. Međutim, iz današnje perspektive smatramo da je obraćanje Dubrovniku kao izvorištu na svoj način komplementarno recepciji Pariza kao slikotvornoga agensa. Naime, i jedan i drugi grad ponudili su Glumcu ponajprije kristaličnost vizije i jasnoću konstrukcije, užitak svođenja na bitno.

U ovim crtežima krajonom (kao pripremom za moguću litografsku obradu) ovaj je slikar uspio fiksirati arhitektonsku monolitnost i klesarsku razigranost karakterističnih urbanih veduta. Bez oklijevanja i bez popravljanja hvatao je široke panorame i vrijedne detalje, uvijek sa sviješću o čistoći kadra i o dubini trajanja. Pred moćne utvrde i pred razvedene spomenike postavio je svoj papir i svoj stativ (kao na korici projektirane knjige) te je u uspravljene ili položene četvorine pustio da uđu samo odabrane dionice ili izrazito nabijene silnice kamenih ostvarenja naviknutih stoljećima pozirati dokonim gledateljima.

Dubrovnik iz ruke Sergija Glumca Grad je procijeđen okom iskusnog meštra, filtrom modernog umjetnika, temperamentom neravnodušnog znalca. Njegov odabir privilegira statičku čvrstoću, geometrizam planova i dinamizam modelacije. Nije slučajno što mu pogled najradije pada na zidove fortifikacije, na kule i na stubišta, na vrata i na prodore između zidina, a uživa kad prizor može uokviriti zbiljskim perforacijama prozora, polifore ili portala. Grad sunca i svjetlosti, dakako, može biti evociran jedino ako se uzmu u obzir i sjene, a Glumac snažnim potezima i odlučno ispunjenim plohama sugerira naličja viđenoga, pojaseve tame, duboke nakupine nataložene crnine.

Više od pola stoljeća nakon nastanka Glumčevi crteži s hodočašća u Dubrovnik dobijaju priliku da budu viđeni i ocijenjeni. Nesumnjivo je da su to zaslužili, jer predstavljaju sintezan pogled na Grad, nude dostojanstvenu vizualnu interpretaciju njegovih bitnih svojstava i vrijednosti. Valja nam dakle poći u potragu za takvim Dubrovnikom — s pravom nam sugerira u svom nadahnutom predgovoru o otkrivanju Grada Luko Paljetak.

Pa ako za naš najskladniji i najuravnoteženiji grad to i nije odveć velika novost, svakako je riječ o relevantnom podsjećanju na dobrodošlo djelo Sergija Glumca, o još jednoj prigodi njegova uklapanja u živu sadašnjost.

Tonko Maroević