Opasno smiješno

Opasno smiješno

David Sedaris, Me Talk Pretty One Day, Little, Brown and Company, 2000.

David Sedaris, radijski komentator i autor bestselera Barrel Fever, Naked i Holidays on Ice, o čijoj popularnosti možda više od broja prodanih primjeraka govori nedavno gostovanje u showu Davida Lettermana, nije razočarao vjerno pokloništvo ni četvrtom knjigom, Me Talk Pretty One Day, čiji naslov otprilike sugerira probleme s kojima se autor suočava pokušavajući u Parizu naučiti francuski.

Riječ je o 28 autobiografskih priča ili, kako se knjiga reklamira, eseja, objavljenih u časopisima, ili pročitanih u njegovoj radioemisiji, i skupljenima u ovu zbirku. Prvi dio knjige počinje opisom Sedarisova djetinjstva u Sjevernoj Karolini i njegove obitelji, pri čemu u sjećanju ostaje otac, Grk i ljubitelj jazza, inženjer IBM-a, koji sina uspijeva dovesti do zaključka da je »najveća tajna znanosti kako netko može napraviti šestoro djece, od kojih nijedno ne dijeli njegove interese«, preko vrlo bizarne karijere konceptualnog umjetnika, čistača, nosača pokućstva i apsolutno nekvalificirana profesora kreativnog pisanja, koji svoje studente tjera da gledaju sapunice i pogađaju što će se dogoditi u sljedećem nastavku, pa sve do selidbe sa sofisticiranim ljubavnikom u Pariz, gdje stres tek počinje, dakako, učenjem jezika. Za razliku od prvog dijela knjige, koji se, predvidljivo, zove One, dio koji se odvija u Francuskoj nosi znakovit naslov: Deux.

Sardonična perspektiva

Priče, crnohumorne i pune vječnih digresija, pokazuju mizantropski um na djelu, koji najnevažnije stvari na svijetu uspijeva pokazati iz nove, sardonične, perspektive. I premda su u formi zapravo predvidljive, podsjećajući ponekad na američke obiteljske humorističke serije, te variraju po temi i kvaliteti, neke su od njih zaista sjajne humorističke minijature.

Tako primjerice autor bez hemunga, ne obraćajući se samo jednom dijelu publike, odaje da je kao dječak, dok ga je otac tjerao u muzičku školu, zapravo imao najdublju želju izvoditi popularne reklame glasom Billie Holiday. Osim toga, išao je na govorne vježbe kako bi izliječio fufljanje. Umjesto da izliječi govornu manu, Sedaris (ili Fedarif) postao je školarac neuobičajeno bogata vokabulara, nakon što je alternativu nevoljenim logopedskim seansama pronašao u rječniku sinonima, uz čiju je pomoć uspio govoriti engleski gotovo uopće ne upotrebljavajući riječi koje sadrže glas s. Bolni je zaključak tek taj da na terapiju idu samo dječaci koji nisu nimalo popularni u školi, te da je logopedica na vrata svoga ureda, umjesto Govorna terapija mogla napisati Budući homoseksualci Amerike.

Sjajna je i priča o njegovoj kratkoj, ali neuspješnoj karijeri konceptualnog umjetnika, čija je karijera završila u trenutku kad je njegova dilerica amfetamina odselila u Georgiju. Diskusije prije nekih od performansa nezaobilazne su u razumijevanju Sedarisove konceptualne faze: »Kad ovdje, na sedamnaestoj stranici, počnem blejati, hoćeš da samo blejim, ili zbilja blejim?«, upitao sam. »Mislim da je bolje da stvarno blejim, ali ako Majka/Uništavačica bude puzala kroz rodnicu, ne bi bilo dobro da fokus bude na meni, zar ne?«.

Nipošto se ne smije propustiti ni objašnjenje koje u priči Jesus Shaves Sedaris i njegovi šulkolege na tečaju francuskog za strance Marokanki daju o tome što je zapravo Uskrs. »To je fešta za malog dječaka od boga«, »Onda on bio umrio jedan dan na dva... zalogaja... drveta«, »Umre jedan dan i onda ide gore iznad moje glave i živi s tvojim ocem«.

Sedaris je opasno smiješan esejist, koji se uglavnom ne može spustiti na razinu predvidljivih poenti, premda knjiga, ako se konzumira u jednom dahu, može dovesti do zasićenja. Ipak, digresijama i nebuloznim asocijacijama Sedaris gotovo uvijek uspijeva iznenaditi i pokazati da je riječ o vrsnu humoristu, čije pisanje možda nije pogodna tema za magistarski rad, ali je svakako idealno za malo dulju vožnju vlakom.

Iva Krtalić-Muiesan