Obijesna paradigma

Shrek — zeleno čudovište, red. Andrew Adamson i Vicky Jenson

Adaptacija dječje knjige Williama Steiga, Zeleno čudovište, priča je o mizantropski mrzovoljnu divu dobra srca Shreku (glas Mike Myersa), osamljeniku iz močvare, čiji mir biva narušen naletom manično brbljavog histeričnog magarčića (glas Eddie Murphyja) i ostalih bića iz bajki protjeranih od strane minijaturnog mačističkog tiranina lorda Farquaada (glas Johna Lithgowa), sitne duše nezasitna apetita. On se želi oženiti princezom Fionom (glas Cameron Diaz), inače očitom aluzijom na Trnoružicu, koja ima odvažnost današnjih heroina i znanje kung-fu vještina (kakvo je Diazova već pokazala u Charlijevim anđelima).

Baziran na modernom nonsensnom WC-humoru, i izrastao iz najboljih zasada Farellyjevskih štoseva i matrixovske akcije, očigledno se povodi za ukusom aktualne (odrasle) publike koja se rado prikapča na frekvenciju crnohumornog South Parka ili barem Simpsonovih. Na taj način unosi pravu subverziju u tradicionalni svijet bajki, dok ih u isto vrijeme i utjelovljuje.

Ova inventivna, obijesna parodija s brojnim cameo pojavljivanjima etničkih izbjeglica — Pinnocchia (»opsjednute igračke«), Pepeljuge i Snjeguljice (koje se čak potuku oko svadbenog buketa), Dječačića-Kolačića (koji hrabro istupa dok ga zli lord muči u čaši mlijeka), Trnoružičinih vila ili patuljaka; s nestandardnim i izokrenutim zapletom ljepotice i zvijeri, čista je erupcija živopisno oživotvorenih Freud/Leeovskih vilinskih predjela i pitoresknog medievalnog svijeta, koja svoje junake, poput bestežinskih lutaka od marcipana, zadivljujućom trodimenzionalističkom ekspresivnošću i fluidnošću facijalne mimike uzdiže na dosad neviđenu razinu i otkriva novi teritorij žanru animacije.

DreamWorksovi antidiznijevski karakteri, izrugujući stare filmove i teme, pa i poneke vrijednosti, svojim apsurdnim humorom svakako su izazov najprisutnijoj i najmoćnijoj zabavnoj formuli 20. stoljeća — Disneyjevskoj paradigmi.

Katarina Marić