Nevolje sa zabavom

Nevolje sa zabavom

Juvančić je napravio predstavu koja se teško uhodava i pronalazi svoj stil, a abrevijature bile bi joj nužne

Vrag ti je dugo pamćenje. Moja najdublja sjećanja na repertoar s njemačkog govornog područja sežu u kasne pedesete, kada nas je profesor Hergešić odveo na generalku Kavkaskog kruga kredom Bertolta Brechta u režiji Bojana Stupice s Mirom Stupicom u glavnoj ulozi. Bila je to predstava raskošne pojavnosti, dobrih glumaca, ali ne neotupljene brehtovske kritičnosti. Koju godinu poslije gledali smo Dürrenmattov Posjet stare dame u Stupičinoj režiji s Belom Krležom u glavnoj ulozi, koja je samo pojačala doživljaj HNK kao žarišta naše kazališne kulture. Za tim sjećanjem posegnuo sam gledajući I. sliku Daleke zemlje Arthura Schnitzlera kad me obuzeo paničan osjećaj da slušam konverzaciju na jeziku kojim posve ne vladam (jer je pošteno najprije posumnjati u sebe) ili pak da je izgovaraju glumci ne posve vični svom poslu. Ali što preostaje čovjeku koji sjedi u najljepšoj kazališnoj kući u zemlji, punoj dobronamjerna općinstva, nego prilagoditi se danom materijalu te ustrojiti svoj doživljaj kao stanovit kompromis s viđenim i s gledaocima. Kad sam racionalizirao svoj osjećaj, shvatio sam da se sa sličnim doživljajem susrećem gledajući pretežan broj kazališnih predstava. Došao sam do činjenice da promatrajući hrvatsko glumstvo moram snižavati kriterije i istodobno sumnjati u njihovu pouzdanost.

Egoistički prakticizam

Schnitzlerova Daleka zemlja nije dakako idealan komad kada kazalište mora neke čak približno odgovarajuće glumce za podjelu nabavljati iz drugih kuća. Glavni lik komada, tvorničar Hofreiter, zahtijeva glumca velika osobnog magnetizma, koji svojim šarmom opravdava toliku ljubavnu poduzetnost. Taj šarm imali su Boris Buzančić, Božidar Boban i Rade Šerbedžija, a ne bi ga odrekao ni pokojnom Šovagoviću, pa ni Josipu Gendi. Ne želim reći da Goran Grgić nije dobar glumac, ali reći da mi odgovarajućega glumca nemamo samo je priznanje jedne od nevolja iz koje nam nema izlaza. Kazalište između ostaloga služi, mislio je Gavella, da nastavi izobrazbu glumaca koje je akademija jedva osposobila za kazališnu praksu. A naša se kazališta u svom egoističkom prakticizmu (a pod kazalištem ovdje i sada razumijevam samo zbroj pojedinaca) time više ne bave.

Schnitzlerova Daleka zemlja pokušaj je križanja Feydeauova vodvilja i Ibsenove drame, uz maglenu slutnju Čehova. Riječ je dakle o visoko stiliziranu proizvodu punom specifičnog austrijskog ozračja skepse, humora i erotiziranosti. Taj teatar zahtijeva uigrani, zaigrani, dobro po ulogama podijeljeni ansambl. U stilu primjedaba o podjeli mogle bi se kretati i moje opaske, makar u manjoj mjeri, o ostalim tumačima Schnitzlerovih likova. Uzgred, jedan od glavnih likova, pijanist Korsakov, koji je upravo počinio samoubojstvo, nije se uopće ni pojavio na pozornici. Hofreiter naime optužuje svoju ženu Geniju da je bila pijanistova ljubavnica. O samoubojstvu se najprije govori kao o nečemu nerazjašnjivom, a tek poslije doznaje se da je ono posljedica neobične vrste dvoboja nazvana biljarskim, u kojemu gubitnik počinja samoubojstvo. Ustanovljuje se da je Hofreiter izazvao na dvoboj Korsakova, s kojim je inače bio u prijateljskim odnosima, zbog sumnje da je Genijin ljubavnik, a Korsakov je izazov prihvatio jer je bio beznadno u nju zaljubljen.

Problematične izvedbe

Zaplet oko Korsakova više je konceptualno naznačen nego dramski ostvaren pa likovima Hofreitera i Genije oduzima punoću, doduše manje Hofreiteru, upuštenu u ljubavne afere vječnog adolescenta, nego Geniji, koja zgađena suprugovim ponašanjem postaje osjetljiva na ljubav Korsakova, uz izjavu da mu »nažalost nije bila ljubavnica«. Uloga Genije imala je u Almi Prica pravog tumača, ali mi se čini da u Genijinu zaljubljivanju u Otta nije bilo strastvena, nepromišljena preokreta (jer Alma ne može igrati osobe s dva lica). Ostali dio podjele nosio se s više ili manje uspjeha s karakterizacijom građanskih likova. Otkako nema Vlade Habuneka, ton ležerne konverzacije najteže pada glumcima, a ništa manje redateljima, čija se modernost često ocjenjuje po tome što su preskočili građanski salon. Jače glumačke individualnosti lakše su ugrabile svoj dio kolača ma i po cijenu neznatna preigravanja. Dramatičar Rhon Žarka Potočnjaka nosi sve osobine njegova izgaranja u ulozi. Gospođa Walh Branke Cvitković stvorila je još jedan od svojih osebujnih tipova. Siniša Popović zna uvijek zauzeti svoj dio pozornice i boriti se za njega, pa njegov von Aigner nosi pozitivni naboj. Ako pak treba pozdraviti neko novo glumačko lice, onda je to Otto Damira Markovine. Jedan od problema podjele je i bankar Natter, ključan po tome što je Hofreiter ovisan o njemu u isto vrijeme dok je ljubavnik njegove žene; u tumačenju Tomislava Stojkovića on je ostao u okviru vanjskih naznaka.

Nužna kraćenja

Što reći o redateljevu poslu? Njegova je zasluga više nego uspjela pojavnost predstave — uz sjajan prijevod Seada Muhamedagića — funkcionalna scenografija Dinke Jeričević, suptilni kostimi Diane Kosec-Bourek i dobra glazba Alana Bjelinskog. Juvančić je napravio predastavu koja se teško uhodava i pronalazi svoj stil, a abrevijature bile bi joj nužne. U doba kada Schitzler piše svoju Daleku zemlju, Beč je prijestolnica kulturnog svijeta. Ideologija zabave koju propagiraju neki od glavnih likova te drame, međutim, dostojna je provincije — one iz koje će Čehovljevi likovi donijeti dosadu kao osjećaj tragičnosti opstanka u središte europskoga teatra. Iz provincije kao kazališnog mjesta Juvančićeva Daleka zemlja nije ni pokušala izići.

Zvonimir Mrkonjić