Nedorečeno i usporeno

Nedorečeno i usporeno

Odredili mi ovu predstavu kao traženje zajedničke niti, osuvremenjivanje jednog ipak dalekog teksta ili ekstrakta (ne odveć točna) ranije faze proze Miroslava Krleže, ostaje ipak dojam nedorečenosti i nategnute povezanosti fregmenata od kojih je mogla nastati dinamičnija, pa i jasnija kazališna cjelina

U zbirci novela Hrvatski bog Mars najdojmljiviji i najčešći zaključak svakog pobunjenog uma varijacija je na jednu te istu banalnu rečenicu: »Kako je sve to glupo«. Mladi je Krleža tako reducirao vlastito stajalište, ali i udijelio jedinstven, i zapravo neosporiv zaključak svima onima koji su podjednako i prije i poslije njega pokušavali opisati, razložiti pa čak i opravdati ljudsku sklonost za grupnim samouništenjem. Rat se do 1914. nije spustio na čovjekovu sveukupnost tako potpuno, pa je taj imao priliku postati, prvi put u povijesti, Svjetskim. Danas možemo samo naivno vjerovati da je zbog toga svakom Jambreku bilo lakše.

Redatelj Ozren Prohić, koji s Ladom Martinac-Kralj potpisuje i dramatizaciju Hrvatskog boga Marsa, novosti na repertoaru varaždinskog HNK, točno je zaključio kako ne bi imalo baš previše smisla postavljati doslovne vizure Krležinih likova i pokušavati oživiti njihove lamentacije u izvornom obliku, jer to ni pozornica ni publika ne bi otrpjeli. Stoga je predstava strukturirana trodijelno, s minimalnim utjecajem konkretne, povijesno obojene građe. Naglašena je općenitost događanja, univerzalnost uzročno-posljedičnog ciklusa koji se (čovjeku!) ponavlja bez obzira na sustav mišljenja, individualnu sudbinu ili možebitno vlastito htijenje.

Tri cjeline

U predvečerje, Hrvatski bog Mars i Dnevnici, navedeni istodobno kao podnaslov predstave, mogu se čitati i kao popis izvora i kao arbitrarni naslovi tri odvojene cjeline. Prvi dio zaista je intimna drama dvoje ljudi koji se glođu sve do ubojstva, a koje su odigrali Ljiljana Bogojević i Marinko Prga. Njihove replike suzbijene su na najmanju moguću mjeru dok je sve ostalo prikazano gestama i intenziviranom mimikom glumačkih lica na videoprojekcijama — građanski je salon, naime, strateški obrubljen ekranima. Scenograf i autor videomaterijala Ivan Faktor kišu konfeta na velikom platnu u pozadini prve, intimne igre u ostalim dijelovima predstave zamjenjuje montažom arhivskih slikopisa koji nenametljivo stvaraju kontekst događanjima na pozornici. Središnji dio predstave ponavlja opća mjesta o vojničkoj disciplini, ratu samu kao vrhunskoj gluposti koje se ljudska zajednica domislila, s relativno zanimljivim likom Pripovjedača, koji u izravnu obraćanju publici fragmentarno citira one likove kroz koje je progovorio i Krleža. Salonom i kasarnom postavljen okvir razrješava se u posljednjoj trećini na bolničkom odjelu sifilitičara, za koji se jednostavno može posuditi naslov Smrt Franje Kadavera. Suočen s vlastitom nemoći i kontradikcijama, tom antijunaku znakovita prezimena preostaje samo štrik, isti onaj kojim se igra i gospođa na početku ove cikličke predstave.

Nije za lektiru

Osim već spomenutoga para, Hrvatski bog Mars angažira većinu ansambla varaždinskoga kazališta, pa pozornicom u gotovo tri sata prolaze i Barbara Rocco, Jagoda Kralj-Novak, Zvonko Zečević, Tomislav Lipljin, Robert Plemić, Stojan Matavulj. Bitan član autorskoga tima predstave bio je skladatelj Davor Bobić.

Sve u svemu, Hrvatski bog Mars nije predstava za one koji žele popuniti rupe u lektiri, kao što to nisu bili ni, recimo, Dum Marinovi sni. Odredili mi ovu predstavu kao traženje zajedničke niti, osuvremenjivanje jednog ipak dalekog teksta ili ekstrakta (ne odveć točna) ranije faze proze Miroslava Krleže, ostaje ipak dojam nedorečenosti i nategnute povezanosti fragmenata od kojih je mogla nastati dinamičnija, pa i jasnija kazališna cjelina.

Igor Ružić