Natrag Heideggeru!

Otto Pöggeler, Zagrebačka predavanja, Biblioteka Filozofskog fakulteta D. I., Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, HAUZ, Zagreb, 1999.

Poznavateljima europske filozofske tradicije s početka 20. stoljeća bit će jasan smisao naslova, koji je sročen s oslonom na identične pokliče novokantovaca i novohegelovaca, odnosno na Husserlov poklič »K stvarima samima!« Na početku 21. stoljeća imamo dovoljno razloga vjerovati da je potrebno, ako ne vratiti se posvema, a ono barem još se pozivati na velikog mislioca ontološke razlike, analitike opstanka, poretka egzistencijala, te smisla europskog nihilizma kao mogućnosti raskrivenosti istine; na mislioca uostalom samog mišljenja. Uostalom, skeptični filozofi današnjice, koji nisu dokraja zapali u tehnificirane postupke i tautologije analitičke filozofije, ili pak u svjetovne spekulacije o odnosu globalizacije, znanja, vlasti i moći, primjerice Baudrillard, Finkielkraut, Bourdieu, rado postavljaju pitanja o zapalosti našega uma u ralje svjetovnosti, u kojima se taj naš um služi isključivo tehnikama informiranja odnosno prizivanja virtualne zbilje. Filozofija Pokemona i Teletabića!

Mislitelj mišljenja, Martin Heidegger, u našim je odnošajima obavio plodan utjecaj posebice šezdesetih i sedamdesetih godina. Bio je, taj utjecaj, stanovita protuteža, kadšto i plodna interferentna struja, hrvatskim praksisovcima, toj skupini dobronamjernih popravljača inače povijesno nepopravljivoga marksizma. Heidegger je, posebice nama, tadašnjim mladima, od kojih smo ga neki, znalci njemačkoga, mogli i čitati, bio nekom vrsti fetiša sloboumlja. Većina je dakako fulirala, pouzdavajući se u smušene prijevode odnosno u druge jezike posrednike.

Otto Pöggeler, filozof iz Bochuma i svojedobni ravnatelj tamošnjeg Hegel-Archiva, boravio je pred dvije godine kao gost isusovačkog Filozofskog fakulteta na Jordanovcu, te je održao pet predavanja o velikom njemačkom filozofu. Ta su predavanja objavljena pod naslovom Zagrebačka predavanja; služi to Zagrebu na čast. Omanjoj knjizi pridometnut je i intervju s uvaženim profesorom, te pogovor profesora Ljubomira Šanga.

Aspekti Heideggerove filozofije

Pöggeler ide u red najznamenitijih tumača Heideggerova opsežnog i zamršenog opusa, pa je u tom pogledu slavan baš kao i Hannah Arendt, primjerice, ili isusovac William J. Richardson. Napisavši još davne 1963. knjigu pod naslovom Misaoni put Martina Heideggera, baveći se ne manje Hegelovim djelom, uvaženi je njemački profesor sastavio velik zbornik prigodom Heideggerova osamdesetog rođendana, 1969. godine. U njemu je zastupljen znatan broj tadašnjih vodećih mislilaca Europe, koji su iz različitih vizura te različitih filozofskih sustava i orijentacija izložili svoje nazore o velikom pjesniku filozofije. Ta žuta knjiga u nakladi Kiepenheuer & Witsch bila mi je u mladosti, za studija u Beču te iste godine, važan smjerokaz, pa je i danas rado držim u ruci s nemalo osjetljivosti.

Zagrebačka predavanja bave se pojedinim aspektima Heideggerova filozofiranja. Svima je petorim zajedničko to da autor Filozofa smješta u suodnosna polja s drugim velikanima poglavito njemačke filozofije 20. stoljeća, ali i s drugima, posebice s Bergsonom i filozofom drugoga Emmanuelom Lavinasom. Identičnost i razlika — naslov manje Heideggerove knjige — kao da i Pöggeleru služi kao neka vrst metodološkog naputka. Posrijedi je razgraničavanje prema mnogima, primjerice, i prvenstveno: Husserl, pa Hanna Arendt, Kierkegaard, Derrida, Jean Wahl, Max Scheler, i tko sve ne. Zapravo, zadivljuje lakoća i kompetencija kojom iskusni hajdegerolog interferira sustave i kontroverze što se kao posebna područja pripisuju spomenutim Heideggerovim suvremenicima. Velebna Heideggerova uloga jest, među inim, i u tome što je on bio u dosluhu i neprestanom dijalogu, dakako i razračunavanju, s naznačenim sustavima. Jednostavno, držao ih je poticajima pitanju o sudbini mišljenja u doba slike svijeta. Uostalom, na tragu svoga Učitelja, i Pöggeler prvo svoje zagrebačko predavanje posvećuje tragu — skrivena Boga, »odbjeglih bogova« (Hölderlin), ili jednostavno numinoznoga (Paul Celan). Uvodno predavanje i naslovljeno je Odsutnost i prisutnost — prolazak i trag. Slijede ostala četiri: Heidegger i kraj Zapada, Filozofija i politika u djelu Hannah Arendt, Vrijeme i hermeneutika, te Filozofija i teologija u »Bitku i vremenu«. Svakom upućenijem bit će jasno koja se to problematika Heideggerove razvedene misaone zgrade izlaže pod odnosnim naslovom.

Mislilac teo-logije

Nije nipošto nevažna činjenica da se Heideggerovim pitanjima ne bave samo čisti fenomenolozi, filozofi egzistencije, analitičari ljudskog opstanka, teoretičari nihilizma (mogli bismo danas reći: i analitici kaosa), nego, zapravo i izvorno, teolozi. Ne samo zato jer je Heideggerov misaoni put započeo kao studij teologije, i ne samo zato, jer su ga znali zvati i sistematičarom teologije bez Boga — pri čemu je on sam za se govorio da je mislilac teo-logije, podcrtavajući drugi dio složenice — nego i zato, jer je ontološka diferencija zajednička tema, baš kao što je zajednička tema i smisao ljudskog opstanka u ozračju preegzistentnoga.

Profesor Pöggeler svojim nas je Zagrebačkim predavanjima podsjetio na veliku tradiciju europskog filozofiranja, na velike probleme što ih je postavljalo minulo stoljeće i tisućljeće, a kroz filtar misaonih pustolovina Martina Heideggera. Ako bismo mu se vraćali, bila bi to poglavito misao iz njegove značajne knjige Was heisst Denken?: »Ono što je u naše pomišljivo doba najpomišljivije, jest da mi još ne mislimo.«