Natječaj za školski (treći?) pravopis

U ovoj sam kolumni već šest puta pisao o pravopisnim pitanjima (8. veljače, 8 i 22. ožujka, 5. i 19. travnja i 3. svibnja). Bio sam uvjeren da sam tu tematiku iscrpio, ali čini se da mi je suđeno vratiti joj se još bar jedanput. Ministarstvo prosvjete i športa raspisalo je »Natječaj za odabir rukopisa školskoga pravopisa hrvatskoga jezika«, objavljen u »Vjesniku« i »Večernjem listu« od 8. lipnja. Mislim da je to suviše važan događaj da bi smio ostati bez odgovarajućega komentara.

Natječaj se sastoji od osam točaka (A-I), no većina njih zanimljiva je samo za buduće pravopisce natjecatelje. Širu javnost mogu zanimati samo dvije, ona pod D objavljuje da je natječaj otvoren do 31. prosinca 2001, a onda pod C donosi sedam propozicija. Najbolje će biti navesti ih svih sedam kao cjelinu:

»Rukopis za natječaj treba:

1. biti usklađen s umjereno-fonološkom tradicijom hrvatskoga pravopisa

2. poštovati stečene pravopisne navike hrvatske jezične zajednice

3. biti načinom izlaganja primjeren školskim priručnicima

4. izbjegavati dvostrukosti i iznimke

5. biti dug do deset autorskih araka, od kojih se najviše dva odnose na pravopisna pravila, a ostali na pravopisni rječnik

6. u pravopisnome rječniku naglasiti riječi, a gdje god je postrebno, mora biti označen izgovor

7. biti izrađen na primjerima iz važećih školskih udžbenika i priručnika.«

Što se tiče roka do konca godine, bojim se da je prekratak, ali već će se pokazati je li bio realan. No o proporcijama je potrebno nešto više reći.

Pod brojem jedan zahtjev je sam po sebi razumljiv: u posljednjih jedanaest desetljeća svi pravopisi u Hrvatskoj bili su umjereno fonološki, točnije rečeno, u osnovi većim dijelom fonološki. To vrijedi za Brozova izdanja, za Broz-Boranićeva, za sva Boranićeva 1921-1951, za uništeni pravopis Cipre-Guberine-Krstića iz 1941, za osujećeni pravopis Hrvatskoga filološkog društva iz 1964, za Babić-Finka-Mogušev pravopis iz 1971. i iz 90-ih kao i za Anić-Silićev pravopis, pa i za nametnute pravopise, za onaj iz šestojanuarske diktature 1929. i za novosadski. Jedinom je iznimkom bio endehaški morfonološki pravopis, no on je vrijedio samo na okupiranom području, jer je ZAVNOH u Topuskom osnažio Boranićevu verziju iz Banovine.

Jasno je dakle kakva će biti osnovna linija budućega školskog pravopisa, ali u pojedinostima ima mnogo pitanja. Praktičan je izbor hoće li se natjecatelji oslanjati na 5. izdanje Babić-Finka-Moguševa pravopisa ili na 4. izdanje Anić-Silićeva, dvije knjige koje utjelovljuju pravopisnu dilemu na početku novoga tisućljeća. Pri tome je zanimljivo da se te dvije knjige razlikuju u svojim postavkama zapravo mnogo manje nego što se to obično misli. Babić-Finka-Moguš napuštaju dvojstva iz prethodnih izdanja, to jest uklanjaju novosadizme i ostavljaju samo rješenja iz Brozove (pa i Broz-Boranićeve) tradicije, odnosno rješenja koja tu tradiciju čine dosljednijom. S druge strane, 4. izdanje Anić-Silićeva pravopisa stidljivo uvodi kao dvostrukosti Babić-Finka-Moguševa rješenja. Kao gotovo jedina potpuna nesložnost ostalo je Broz-Boranićevo pisanje ne ću u pravopisu trojice i novosadizam neću u pravopisu dvojice.

Za školski pravopis traži se izbjegavanje dvostrukosti i zato će ipak biti potreban izbor. Tu će odlučivati razni momenti: simpatije i antipatije, emocije, razni interesi, atmosfera stvarana u javnosti, različite vrijednosne ocjene u prosuđivanju bitnih pitanja. Zato se bojim da rješenje ne će biti prvi korak ka konačnom sređenju pravopisnog pitanja nego, naprotiv, stupanj u daljnjem zaoštravanju.

Dvoznačno je traženje da se poštuju »stečene pravopisne navike hrvatske jezične zajednice«. U posljednje se doba pokušava stvoriti u javnosti dojam da su (bez obzira na zbivanja 1967, 1971. i u 90-ima) navike stečene od uvođenja novosadštine u 1960. prâvÇ i jedino hrvatsko jezično i pravopisno stanje, a da neki zloćesti nastoje nametnuti neke novotarije kako bi se povećale razlike prema srpskom jeziku i pravopisu, a da zapravo žele obnoviti endehaški pravopis. Ništa lažnije i nemoralnije od takvih podvala. U posljednjih jedanaest desetljeća, izuzmemo li kratkotrajnu endehašku epizodu, jedina su nametanja bili pokušaji da se smanje hrvatsko-srpske razlike, s time da se Hrvatskoj nature srpska rješenja. Pravopisno uputstvo iz 1929. i novosadski »zajednički« pravopis iz 1960. samo su najkonkretnija takva nametanja. A s hrvatske strane nije bilo nikakvih nametanja raznih »novotarija«, nego su se samo pokušavala ukloniti nametnuta unitaristička rješenja.

Što se tiče predviđene dužine školskoga pravopisa, smatram da je deset autorskih araka premalo, osobito malo dva arka za pravila. Pri tome se još traži egzemplifikacija »iz važećih školskih udžbenika i priručnika«, što ne samo da mora povećati opseg nego će nužno produživati vrijeme za izradu.

Traži se, dalje, da u pravopisnom rječniku riječi moraju biti naglašene. To je posao koji će bez sumnje odugovlačiti izradbu rječnika, a osim toga, za sada je nemoguće bez dvostrukosti. Nedavno sam prisustvovao raspravi naglašava li se njşška ili njúška. Prvi je oblik u rječniku Leksikografskoga zavoda i »Školske knjige«, drugi u Anićevu, no sudionici raspre, inače vrlo pismeni, nisu toga znali, nego su oboji uvjereno i odlučno tvrdili da »onaj drugi« naglasak nikada nisu čuli. A pravopisni rječnik bi morao reći je li pravilno »dobit ćeš po njşšci/njşški« ili »po njúšci/njúški«.

Sve u svemu, valja očekivati zanimljiv daljnji razvoj pravopisnih zbivanja, ne samo u drugoj polovici ove godine.