Mijene u rasponu

Mijene u rasponu

Mnogim će autorima plakat biti kratkotrajno pa i jednokratno iskustvo. Sintetičkim prikazom, kakav nastoji dati izložba, jedva je moguće obuhvatiti takve primjere, osim kad je riječ o iznimnim dometima ili međašima

Stoljeće hrvatskog plakata složeni je izložbeni projekt Kabineta grafike HAZU, kojim ta ustanova obilježava pedesetu obljetnicu osnutka. Projekt je autorski ostvarila Lada Kavurić, povjesničarka umjetnosti koja godinama proučava plakat. Sa sto sedamdeset djela predočen je golem luk što ga je hrvatski plakat ispisao u stogodišnjem postojanju, preobražavajući se od novinskog oglasa i štafelajne slike u kompjutorski projektirani i oblikovani grafički proizvod. Izložba je (u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu) obuhvatila 52 autora — od istaknutih slikara i grafičara u početku, do današnjih suvremenih dizajnera, dizajnerskih timova i studija. Naznačila je faze kroz koje je plakat prolazio, stilove i načine koji su ga mijenjali, pokazujući i dokazujući kako su na njegov profil minulih desetljeća utjecali brojni i raznorodni činitelji, od povijesnih i političkih do gospodarskih, tehničko-tehnoloških i kulturno-umjetničkih. S obzirom na to da se ovom izložbom plakatu pristupa kao likovno-komunikacijskom fenomenu, osnova pri izboru djela bila su likovna i estetska mjerila, jer »plakat na sebi svojstven način« — kako kaže autorica — »izražava sve mijene u sferi umjetničkog stvaranja, koje su se događale u stogodišnjem rasponu«.

Magična privlačnost secesije

Kurioziteta radi spomenimo manje znanu činjenicu da je hrvatski plakat u početku (posljednjem desetljeću 19. stoljeća) bio, zapravo, prošireni oglas. »Plakat je bio riječ i riječ je bila plakat«, kaže Lada Kavurić u knjizi Hrvatski plakat do 1940. Pritom misli na činjenicu da su prvi plakati bili ispunjeni samo tekstom, da su slovni sadržaj i slovna igra bili njihov jedini vizualni zaplet. No, već će 1898. na plakatu zagospodariti slika. Te je godine, naime, secesijski slikar Bela Čikoš — Sesija izradio plakat na kojemu je prikazao lijepu žensku glavu i potpisao ga. Plakat se odnosio na časopis »Mladost«, koji je uređivao Milivoj Dežman. Čikošev je plakat najstariji signirani plakat u Hrvatskoj i zato njime počinje naša izložba!

Poetika secesije, koja je zagospodarila u obližnjem Beču potkraj 19. stoljeća, ubrzo je našla plodno tlo i u Hrvatskoj. Iznimna ljepota i privlačnost te poetike, njezina magična snaga, toliko oprečna dotadašnjem vladajućem historicizmu i akademizmu, na juriš je osvojila srca mladih hrvatskih umjetnika. Bila je kao stvorena za plakat — izostankom dubine u kompoziciji i plošnim prostiranjem motiva, dominacijom crteža i vijugavih linija, stilizacijom i dekorativnošću, te magičnim spojevima boja.

Ako je Bela Čikoš — Sesija izradio prvi potpisani plakat u secesiji, Robert Auer ostvario je 1900. najljepši secesijski plakat! Bio je to plakat za II. izložbu Društva hrvatskih umjetnika, kojemu je motiv, kao i Čikošu, bila glava lijepe žene, na žutoj podlozi, s crtežom stiliziranog lišća. Mnogi će slikari poslije Čikoša i Auera odabrati taj motiv kao najpogodniji za plakatni izraz.

I Tomislav Krizman, karizmatično ime secesije, također! Njegova Marye Delvard, plakat iz 1907, apsolutno je remek-djelo svog vremena, a i danas, kao i nekad, zadivljuje gledatelje. Krizman je i drugim svojim secesijskim plakatima ostvario visoke domete i dugo će ostati privržen secesijskom stilu.

No, dok o Krizmanovu plakatu u javnosti postoji prava fama, dotle su neki drugi autori plakata visokih dometa mnogo manje poznati. Ova izložba apostrofira njihova imena i djela. Tako se, primjerice, ističe Frano Branko Angeli Radovani s plakatnim remek-djelom Diogenes iz 1909. godine, Splićanin Radovan Tomaseo s plakatima za Splitske toplice, a i Mirko Rački s plakatom za izložbu društva Medulić 1910. Čak će se i Meštrović 1910. godine prihvatiti plakata za jednu svoju izložbu s Mirkom Račkim.

Novi utjecaji

Dok su spomenuti umjetnici stvarali plakat u stilu secesije, Ljubo Babić visokom je kulturom i erudicijom stvarao vlastiti stil plakata. Iako je počeo sa secesijskim plakatom (Dječji dan visoko je pozicioniran plakat iz 1910), nastavio je ekspresionističkim izričajem (primjer je plakat Plamen za istoimeni časopis pod uredništvom Miroslava Krleže), a u kasnijim ostvarenjima, u doticaju s drugim poetikama (i iskustvima Bauhausa) inteligentno je mijenjao lice svog plakata, utiskujući mu uvijek biljeg osobnosti.

Mnogim će autorima plakat biti kratkotrajno pa i jednokratno iskustvo. Sintetičkim prikazom, kakav nastoji dati izložba, jedva je moguće obuhvatiti takve primjere, osim kad je riječ o iznimnim dometima ili međašima. Upravo se takvim smatra plakat Josipa Seissela Pomozite studentima iz 1924, koji je načinjen u duhu iskustava Bauhausa (visoke škole za gradnju i umjetničko oblikovanje u Weimaru osnovane 1919).

Uopće, mišljenje je autorice da će na hrvatski plakat u trećemu i četvrtomu desetljeću utjecati umjetničke pojave (uz povijesne, gospodarstvene i tehničko — tehnološke), koje su se zbile u prethodnih dvadeset godina. Pritom misli na kubizam, futurizam, konstruktivizam i druge izme, koje je najpotpunije u svojim programima sublimirao Bauhaus. Izložba, uz Seisselov plakat, pokazuje i druge primjere (Ljubo Babić, Oton Postružnik, Luka Šeremet) gdje su ti utjecaji vidljivi.

Začeci grafičkog dizajna

Za dalju sudbinu hrvatskoga plakata i njegov napredak iznimno je važno osnivanje Zavoda za znanstveno proučavanje reklame i umjetničke reklamne produkcije — Imago. Zavod je osnovala grupa entuzijasta 1928/29. u Zagrebu, s Miroslavom Fellerom na čelu, koji teorijski i praktički proučava — reklamu. U zavodu će se naći za hrvatski plakat vrlo važna imena, ponajprije Sergije Glumac, a potom Vladimir Mirosavljević, Anka Krizmanić i Božidar Kocut.

Sergije Glumac veliko je ime hrvatskoga plakata, tek u novije doba dostojno afirmirano. Njegov plakat iz tridesetih godina ne samo što ima antologijsku vrijednost (primjerice Odijela Friedmann iz 1931) nego je i svojevrstan manifest novoga pogleda na plakat kao komunikacijski medij. Riječ je o plakatu izrazite plošnosti, reducirane forme i posebno važna reza u kompoziciji kojim se naglašava glavni motiv. Bitno je za zavod Imago, u kojemu u početku djeluje Glumac, da se prvi put javlja tim autora koji zajednički rješava zadanu temu. Vodi se računa i o masovnoj multiplikaciji plakata, koja isključuje unikatnost i male naklade te, kako kaže autorica, »od tada se o primijenjenoj grafici u nas može govoriti kao o grafičkom dizajnu«.

Zavod Imago trajao je kratko — dvije do tri godine, ali će na njegovim zasadama nastaviti Atelier Tri, koji je utemeljio Vladimir Miroslavljević s bratom, jednim od autora zavoda Imago. Potpis Ateliera nosit će tijekom tridesetih i četrdesetih godina niz prvorazrednih plakata. Obilježjima plakata koje preuzima od zavoda Imago, Atelier pridodaje nove: grafičkim sredstvima ostvaruje niz plakata s dojmljivo dočaranom iluzijom pokreta, za razne sportske igre, Salon automobila, utrke...

Još jedno veliko ime, Pavla Gavranića, ističe se tridesetih godina i na svoj način zaključuje četrdesete godine hrvatskoga plakata. Majstor plošnih plakatnih kompozicija, Pavao Gavranić, uz ostale značajke koje je od svojih suvremenika asimilirao, dogradio i uspješno ugradio u svoj stil, izdvaja se i artdekoovskim nasljeđem. Ostvario je antologijske plakate Leciderma, Jadranski dan, Vero limonada, Likeri Pokorny i drugi.

Znaci vremena

Rez u započetom usponu plakata označit će Drugi svjetski rat. Otad će hrvatski plakat krenuti novim putem. Plakatu u doba NDH-a, partizanskom plakatu, plakatima poslijeratne obnove, izložba posvećuje tek nužnu pozornost. Naglasak je, međutim, na onome što slijedi nakon rata, poglavito na pedesetim godinama i na godinama nakon njih. Nije to mala zadaća za autora izložbe, kad znamo kroz kakve je političke, društvene i gospodarstvene prilike prolazila Hrvatska kao sastavnica nove države, socijalističke Jugoslavije, iz kojih su dakako nužno proizašli i kulturno-umjetnički smjerovi, na koje se oslanja plakat.

Izložba naglašava Edu Murtića kao veznu osobnost u plakatu prijeratnog i poslijeratnog razdoblja. Njegov plakat za Veliku obrtničku izložbu iz 1939. nefigurativnoga je izričaja i već sadrži elemente Murtićeve gestualnosti, kao i njegovu paletu jakih kontrasta. Murtićevi će plakati, oko 1945. i kasnije, kao i plakati Detonija i Price, slikarskom ekspresijom obilježiti razdoblje do pedesetih godina.

A tada se u ovom mediju javljaju Milan Vulpe i Ivan Picelj. Baštinik svega najboljega što su u plakatu dale tridesete i četrdesete godine, Vulpe će smislom za sintezu, plošnost, znak, za pravi izbor boje, dosjetku i karakterističnu pojedinost, plakatu pedesetih godina utisnuti znak kvalitete. Istaknuo se oblikovanjem kućnoga stila dviju velikih tvornica, — Plive i Cromosa. Pritom, tko da zaboravi Vulpeova ličioca na glavnom zagrebačkom trgu, što je svake večeri za Chromos više od desetljeća vrijedno ličio. Dosjetka, jedna od odlika Vulpeovih plakata, i ovdje je imala maestralnu primjenu.

Glede Ivana Picelja i nastavka priče o hrvatskom plakatu, ona će s ovim autorom, kao predstavnikom grupe Exat u pedesetim godinama i Novih tendencija u šezdesetima zadobiti novi smjer. Lada Kavurić navodi da će Picelj svojim stilom u oblikovanju plakata »odrediti i usmjeriti plakat u drugoj polovici 20. stoljeća«. Zašto?

Elena Cvetkova