Kraljevo u ZDK 1970.

Bio je to pokušaj montažne atrakcije totalnoga kazališta, kontrapunktiranje ekstatične žestine igre s humorom i tišinom

S Krležinim Kraljevom dogodio s kopernikanski obrat: nemoguće je postalo moguće, fantazija je postala scenska zbilja u duhu pokliča mladih iz sedamdesetih godina: »Budimo realni — tražimo nemoguće!« Dakako u umjetničkoj fantaziji, kada se ozbiljila ona izreka Dostojevskog: »Ništa nije fantastičnije od stvarnosti«, danas kada zbilja sve manje sliči sebi samoj, a sve je više nalik na umjetnu zbilju, postaje sve virtualnijom. Danas je nekoć neizvedivo, fantazmagorično Kraljevo, postalo repertoarnim komadom mnogih kazališta; danas se ono izvodi na raznim pozornicama: u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu. Avangardno Kraljevo nakon pola stoljeća scenskoga muka, danas već ima tradiciju kazališnih izvedaba i scenskih eksperimenata.

Pet elemenata

U prvim rečenicama didaskalija Kraljeva što ih je Krleža ispisao 1915: »U prvi hip, pošto se zavjesa digla mora Ritam boja i linija i ploha i tonova biti tako silno intezivan da se ne nazire ništa. Na sceni vitla se kaos neodređenih oblika«, u tih pet elemenata kaosa neodređenih oblika: ritmu, boji, liniji, plohi, tonu, čini mi se kao da čitam onih pet jednakovrijednih Craigovih elemenata: gesta, riječ, linija, boja ritam, iz njegove knjige O kazališnoj umjetnosti na kojima počiva njegov manifest modernoga — totalnog kazališta. U neuobičajnim, poetskim, metaforičkim didaskalijama Kraljeva Krleža ne ispisuje samo tehničke upute glumcima i redatelju kako to uobičajeno čine dramski pisci objašnjavajući psihologiju likova, mizanscenu, pojedine prizore, kostimeriju itd., u smislu ilustracije dramskog teksta. One ponajprije govore o slobodnoj, otvorenoj strukturi, o viziji teatra nepostojećeg u scenskoj praksi u doba nastanka njegove jednočinke 1915, u vrijeme ratne klaonice, fatalne katastrofe, propalih iluzija, razmetenosti i izobličenosti morala, rasutosti država, ljudi, u predvečerje kaosa nove ekstatične utopije pod zastavom Oktobra, čiju će djecu Maksim Gorki od milja nazvati oktobarčićima, u vrijeme kada se na europskoj sceni igra Andrejevljeva drama Smrt čovjeka pod zastavom simbolizma i kada Maeterlinckova smrt s kosom u ruci šeta njegovom simbolističkom jednočinkom, kada Hermann Bahr definira tada vladajući ekspresionizam (iz čijeg je duha izrastao ekspresivni pojačani intezitet Krležine rečenice i ekspresionizam Kraljeva) — estetikom krika.

Silna energija

Tako u silnoj napetosti i energiji, koja se očituje u Krležinoj metaforičnoj rečenici didaskalija, u širenju značenja i asocijacija, svojom dinamičnošću i mnogoznačnošću čujemo i vidimo »na sceni kaos neodređenih oblika kako se kovitla. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni...« Sve to na sceni igra ludu, raspojasnu slavjansku melodiju, praiskonsku i pogansku, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani europski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasalom moru. Sve to kraljevsko ludilo kovitla se do nevjerojatnih, luđačkih dimenzija, koje su — još samo korak dalje od globusa — u modrom i nepoznatom ništavilu, fantomi i demonsko priviđenje... I onda bivaju momenti užasne, nijeme, kozmičke tišine. Sav kaos potone u bezdan. Sve je tiho. Bezglasno. Samo se giblju živine, kao snene prikaze. Pa onda i opet zatutnji jurnjava vašara.

Na dramskom sukobu-opreci više-manje socijaliziranog pojedinca (kumek, financ, purgeri, purgerice, malograđani, bordel dame, gosponi i muži /ja sam gospon ti si muž ti se meni klanjal buš/, gazde, trgovci, prosjaci, skitnice, pogrebnik — funebraš, cirkuski atleta itd.) i gomile u vrućici u koju se stapaju i iz koje se povremeno izdvajaju i naziru pojedinačne fizionomije, stalno prisutni na sceni kao da je gomila glavni lik, protagonist Kraljeva, a Janez, Štijef, Anka i Herkules tek glavne epizode vašarske, ekstatične gomile, u dramskom sudaru živih i mrtvih, i njihovu peobražaju: mrtvi (Janez i Štijef) bivaju živi mrtvaci, a živi se preobražavaju u mrtvace. Glumci na sceni preobražavaju se u kor mrtvaca plešući i pjevajući: »Ave, victris Eva! Ave victris Eva! Mi plešemo mrtvački ples, iz kolijevke u lijes!«

Fantazmagorija

U sudaru stvarnog i nadstvarnog, realnog i nadrealnog, iluzije životne sličnosti i fantazmagorije, u sučeljavanju malograđanskoga, krčmarskog, nazdravičarskog hrvatstva: »Da nas bog poživi... i nas i domovinu i štacun i naše gospe, i naše profie i štalice i kravice, i grad i sve. Na mnogo ljeta živijo« (svi piju i nazdravljaju po cijeloj nam domovini između Save i Drave), u urlikanju Kranjaca (»Kranjci kuš!«), u prolaznim pojavama Turaka, Židova, trgovaca, Makedonaca, Rumunja, ćilimara, Kineza, crnaca, Talijana, u sukobljavanju i fragmentiranju tema melodramskih (»Ženu. Ženu! Natrag. One tople njene sise.«) i makabrističkih, iznenadnih prizora ubojstava (»Krv... Krv! Ubilo čovjeka.«), pijanih orgija, u preobražaju tragičnog u groteskno, krika u tišinu, folklornog zvuka u kakofoniju, metaforičkih pasa i djece što iznenada nahrupe na scenu, te se glumci i pantomimski pretvaraju u bijesne pse na sceni, da bi zatim kolo zaplesalo divlje, narodno, u crvenoj ekstazi saturnalija i pretvorilo se u životno apsolutno ludilo.

U tom silnom kovitlanju riječi, zvukova, fragmentarnih prizora i događanja, i svjetlosnih efekata i pokreta tjelesa, sintezi realnog i nadrealnog, zbiljskog i fantastičnog, Krleža je stvorio avangardnu antidramu prije negoli je antidrama zavladala svjetskim kazalištem, artoovski se žestoko obračunao s konvencionalnim kazalištem prije Artauda.

Sve na sceni

Prve scenske izvedbe Kraljeva pedesetih godina bile su u suglasju s realističnim-konvencionalnim kazalištem i neprijepornom autoritativnošću najvećeg našeg autora: »Sve što je napisao za scenu radi hommagea Krleži moralo se i pojaviti na sceni.« Gledao sam, vjerojatno, prvu izvedbu Kraljeva 1955, u izvedbi Beogradskog dramskog pozorišta prilikom njegova gostovanja u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Bila je to literarno-kazališna izvedba u režiji Minje Dedića: glumac-čitač gladno je čitao iz knjige didaskalija Kraljeva, a između didaskalija protagonisti su scenski izvodili pojedine prizore. Nakon izvedbe Kraljeva u Varaždinu 1957, u režiji Slavka Andresa i Kraljeva Studentskog eksperimentalnog kazališta u režiji Bogdana Jerkovića 1959, na trgu u Gornjem gradu, te nakon što je Gavella 1954. odustao poslije dvije-tri čitaće probe od Legende i Kraljeva u Zagrebačkom dramskom kazalištu, Dino Radojević se osmjelio 1970. režirati Kraljevo i didaskalije; bila je to Radojevićeva asocijativna režija autorove režije, jer su i same didaskalije svojevrsna metaforična režija Kraljeva i nekonvencionalnog kazališta. Na konstruktivistički multiplanskoj pozornici, koja se uzdizala prema pozadini, pedesetak glumaca igralo je i individualne likove svojih uloga, i gomilu, i kor mrtvaca, sredstvima realističke glume, stilizacije, pantomime, plesa, povremenom uporabom mrtvačke maske.

Riječ-govor glumca prelijevao se iz realističnog tona u ekspresionistički krik, u zbornu inkantaciju, u pjevanje, u recitativ, u simultani govor, u govornu kakofoniju. Zajedno s glazbenim akcentima; gradskim, folklornim melodijama, konkretnom glazbom, glazbenom kakofonijom, po izboru i kompoziciji muzičkog suradnika Igora Kuljerića sačinjavao je svojevrsnu glazbeno-govornu partituru. Tako je, primjerice, sam početak predstave u apsolutnoj tišini, iz koje su pianissimo izranjali pojedini glasovi, uzvici, da bi im se pridružili drugi, zatim svi glasovi, i rasli u sve jačem crescendu do glasovne kakofonije i fortissima i krika, ritmizirao, uglazbio, a na pokusima i dirigirao sam muzički suradnik Igor Kuljerić.

Radojević je predstavu radio metodom montaže, radeći posebno s pojedinim skupinama glumaca, montirajući ih s drugom skupinom i pojedincima, zatim ih umontirao s glazbom, elementima pokretnoga dekora — Bourekovim dijaboličnim panoima. Bio je to pokušaj montažne atrakcije totalnoga kazališta, kontrapunktirajući ekstatičnu žestinu igre s humorom i tišinom. Sa svim usponima i padovima bio je to put koji je vodio prema scenskom istraživanju drukčijega, nekonvencionalnog kazališta — put koji je Kraljevo odveo na gostovanje mnogim inozemnim pozornicama.