Kiša

Ne razumijem se baš u likovnu umjetnost, pa se zato donekle ustručavam kazati ono što sam zapazio o slikarstvu. Tješi me jedino pomisao da ponekad laici — baš zato što su laici — uoče ponešto što je stručnjacima nevidljivo. Evo, dakle, što je meni zapelo za oko.

Čini mi se da slikari — barem moderni — onda kad slikaju grad, na svojim platnima radije prikazuju kišu nego sunce. Premda, naravno, nemam nikakvih statističkih dokaza, smio bih se kladiti da je više od osamdeset posto gradskih veduta posvećeno ružnom vremenu. Obratno je kad umjetnici slikaju selo, i pokrajinu uopće: to se češće zbiva za vedra dana. Na takvim slikama sve treperi od sunca, vode i rascvjetalih voćaka.

Naravno, zanimljivo bi bilo znati odakle ta razlika dolazi. Glavnog se razloga čovjek može odmah sjetiti: on leži u tome što je kiša u gradu slikovitija nego sunce, kao što je u pokrajini sunce slikovitije nego kiša. Jer, kad je na ulicama pljusak, onda asfalt sjaji i u njemu se vide mutni odrazi prolaznika, ti prolaznici nose kišobrane koji mogu biti i različitih boja, lepeću tada barjaci i tende, krovovi tramvaja blistaju. Tu čovjek doista ima što slikati. Slikari, dakle, stanu sa svojim platnom na prozor ili u kakav zaklonjeni prolaz, i slikaju kišu.

Pitam se samo kako se pri tome osjećaju. Prožima li ih nadahnuće, radost stvaranja, ono veselje koje prati svaku kreaciju? Ako je tako, onda su oni prilično sretni ljudi, jer su u tom slučaju izuzeti iz općeg raspoloženja što vlada u njihovoj okolini. U gradu, naime, kad pada kiša, ljudi obavezno gunđaju. Svi su zle volje, svi psuju kroz zube, svima je svega preko glave.

Naravno, to njihovo loše raspoloženje ima i neke objektivne uzroke: tada javni promet kasni, noge su mokre, automobili zapljuskuju pješake kaljavom vodom, sa streha kaplje i naočale se magle. Ali, to su ipak sitnice, pa bi se moglo kazati da ljudi u gradu pretjerano reagiraju na kišu: pogledavaju u nebo, kolutaju očima, ponašaju se kao da su na rubu očaja. Kiša je, drugim riječima, za njih katastrofa. I, upravo u toj atmosferi — u tom gnjevu i nervozi — moraju moderni slikari osjetiti nadahnuće i raditi na svojim najboljim slikama.

Logično bi, doista, bilo da po takvu vremenu odu na selo. Ondje, doduše, kad pada kiša nema ničega osobito uzbudljiva s likovne strane (jer slabo svjetlo pogasi boje, nijanse se izgube, kontrasta nestane), ali su barem ljudi dobre volje. Odnosno, ako i nisu baš nešto ludo veseli, makar se ponašaju normalno, mirno razgovaraju i hodaju naokolo, nije im ni na kraj pameti da zdvajaju, kao oni manijaci u gradu. I njihovo ponašanje, doduše, ima neke praktične uzroke: kiša uvijek dobro dođe poljima, pa na selu i imaju razloga za zadovoljstvo. Ipak, oni mirno podnose i kad je kiše previše, kad ona uništava voćnjake i vinograde, pa ni zbog toga ne padaju u očaj. Ukratko, njihov je odnos prema kiši mnogo neutralniji nego u stanovnika grada.

I, upravo to je glavna razlika: kao da u gradu uzimaju kišu emocionalno, a na selu racionalno. Jer, ima tu još nešto što treba svakako zapaziti: u gradu postoje i ljudi koji jako vole kišu, a na selu takvih ljudi nema. Premda je, naime, kiša u gradu tegoba, ipak se nađu i osobe koje uživaju šetati se mokrim pločnicima (s kišobranom ili bez njega, s nečijom rukom u svojoj ili bez nje), pa motriti mokra pročelja, krošnje i ceste. Na selu, naprotiv, to nikomu ne pada na pamet. Tamo je svakomu strana i sama pomisao da bi kišu išao doživljavati kao estetsku činjenicu, da bi trebao u njoj sentimentalno uživati ili o njezinoj slikovitosti osobito razmišljati. Kiša je tamo kiša, i ništa više od toga, ona je nešto prirodno, i nad tim se ne treba iščuđavati.

I, tako smo došli do glavne razlike između sela i grada. Doista, na selu se kiša uzima kao prirodna, a u gradu kao društvena pojava. Otuda proizlaze i razlike u ponašanju ljudi kad kiša pada. Da je na selu kiša nešto prirodno, ne treba posebno dokazivati: tamo se i vidi kako se oblaci pomalo skupljaju, kako se nebo zastire i kako počinju padati prve kapi, sve je jasno.

A u gradu, gdje se sve to ne vidi — ili se na to ne obraća pozornost — ljudi osjećaju kišu ponajprije kao društvenu pojavu. Premda toga možda nisu ni svjesni, oni se prema kiši odnose kao prema nečemu o čemu se brine neka od komunalnih službi, pa sve ovisi o tome koliko dobro ta služba radi svoj posao. Zato i psuju: ne zato što bi im pljusak doista toliko smetao, nego zato što refleksno proklinju komunalce, koje sami plaćaju, a koji ne paze što rade. A oni koji su malo žešći potegnut će i više instancije od komunalaca. I ne samo u nas; poznata je talijanska izreka: piove, porco governo!

Ali, taj osjećaj kiše kao nečega društvenog, a ne nečega prirodnog, ne izaziva u gradu samo gnjev, nego i veselje: ima ljudi koji pljusak vide kao nekakvu zgodnu gradsku novost, kao način da se ambijent oživi, kao originalno uređenje gradskog prostora. I zato podignu ovratnik, pa se krenu šetati po kiši kao da se šeću kroz galeriju ili kroz novouređeni perivoj, i u tome estetski uživaju. Smiješe se pri tome onima koji psuju zbog kiše, i tako jedni druge ne razumiju.

I, upravo to slikaju moderni slikari. Budući da su umjetnici, oni dobro osjećaju tu napetost, taj sukob između različitih doživljaja kiše, pa i različitih doživljaja društva. Nisu njima važni ni odrazi u vlažnom asfaltu ni boje tendi na vjetru. Važan im je taj intenzitet, ta činjenica da kiša može podijeliti ljude, važna im je energija koja se time oslobađa. To njih impresionira, i zato se neki od njih i zovu impresionisti.