Vijenac 191

Kazalište, Razgovori

Razgovor: Branko Sušac, umjetnički direktor PUF-a

Kazalište kao život

PUF je festival koji ne pristaje zbijati predstave ni u kakve okvire, festival kazališnih različitosti i otvorenosti s iskrenim kazališnim doživljajem

Razgovor: Branko Sušac, umjetnički direktor PUF-a

Kazalište kao život

PUF je festival koji ne pristaje zbijati predstave ni u kakve okvire, festival kazališnih različitosti i otvorenosti s iskrenim kazališnim doživljajem

Prije sedam godina u Puli grupa kazališnih zanesenjaka, voditelja najboljih izvaninstitucionalnih kazališta: Davor Mojaš (Lero), Nebojša Borojević (Daska), Romano Bogdan (Pinkleci) i Branko Sušac (Inat) osnovali su festival i nazvali ga jednostavno Pulski alternativni festival — PUF. Ako pitate Branka Sušca, umjetničkog direktora PUF-a, što znači baviti se alternativnim kazalištem, a onda i festivalom, reći će vam da to znači imati devet mačjih života, sve preživjeti i dalje raditi. Stoga je zaštitni znak festivala upravo mačka, koja će ponovno zamijaukati prvoga i mijaukati sve do 5. srpnja u Puli na raznim lokacijama. »Jedan od prvih razloga osnivanja festivala bilo je naše ogorčenje stanjem u hrvatskom kazališnom životu, neprihvaćanje svježih ideja od hrvatskog sabora kulture, a i ignorantskog odnosa profesionalnih institucija prema našem radu«, odgovara Sušac na pitanje koji su bili motivi za pokretanje festivala.

A kakav je danas status festivala u odnosu na institucije? Nagrađuju li one finacijski njegovu kvalitetu?

— Unatoč svemu, PUF kreće u sedmu godinu postojanja. Iako kompletna hrvatska i inozemna kritika piše o festivalu samo u superlativima, naš je status apsolutno nepromijenjen i sa trideset tisuća kuna od Ministarstva kulture možemo platiti tek trećinu cijene gostovanja, primjerice, teatra Silo iz Amsterdama. Gospodin Vujić, ministar kulture, godinu dana nije ni odgovorio na zamolbu da primi delegaciju umjetničkog savjeta PUF-a. Razgovor s gospođom Štokalo, pomoćnicom ministra, bolje da i ne spominjem. Ogorčen sam da festivali mnogo slabije kvalite dobivaju neusporedivo više novca. Žalosno je da grad Uppsala iz Švedske više ulaže u hrvatsko-švedsku koprodukciju Anno domini 2001 nego grad Pula, gdje će se projekt odigrati. PUF je, inače, festival koji ne pristaje zbijati predstave ni u kakve okvire, festival kazališnih različitosti i otvorenosti s iskrenim kazališnim doživljajem. Privlači različite poetike, propitujući nove kazališne smjerove te okupljajući umjetnike i gledatelje oko same ideje kazališta. PUF uspostavlja i potiče dijalog pružajući priliku za polemiku. PUF služi kao komunikacijski kanal, nudi svijet iz novog rakursa; ne monolog i pasivnu komunikaciju, nego dijalog, otvaranje, prepoznavanje i sudjelovanje. PUF želi izbrisati granicu između kazališta i života te razvijati unutarnju zbilju svakog od sudionika procesa, koju možemo nazvati i kazalištem i životom.

Kako birate predstave? Na osnovi onoga što ste rekli zaključujem da nemate baš novca za putovanje po svijetu i izabiranje onoga što vam se svidi?

— PUF ima umjetnički savjet u kojem su pojedinci iz Pule, Zagreba, Siska, Dubrovnika, Čakovca, Ljubljane, Praga, a to su ljudi od kojih saznajemo za nove predstave. Postoji još nekoliko kanala. Jedan od njih su i naša gostovanja u svijetu, a drugi prijatelji PUF-a u New Yorku, Stockholmu, Amsterdamu, Londonu i Kopenhagenu, koji nas redovito informiraju i omogućavaju kontakte.

Što nudi ovogodišnji PUF? Možete li izdvojiti najzanimljivije predstave?

— Ovogodišnji PUF ima jedanaest programa. Teško mi je, kao umjetničkom direktoru, izdvojiti nekog posebno, ali pokušat ću. Anno Domini postaje tradicija PUF-a. Ove godine to je švedsko-hrvatska koprodukcija, koju režira Susanna Akrelund iz Almunge, Švedska. Predstavu postavlja na gradskom otpadu, a u projektu sudjeluje dvadesetak umjetnika iz Švedske, Slovenije i Hrvatske.

Daskina predstava Društvo ubijenih pisaca prošle je godine dobila četiri zvjezdice u Edinbourghu i već to dovoljno govori o njezinoj kvaliteti.

Silo teatar dolazi s vlastitim šatorom, u kojem će se održati predstava, koja je na granici između kazališta i cirkusa.

Predstava iz New Yorka koju dovodi Tea Alagić, mlada Mostarka sa završenom praškom akademijom (štićenica La Mamme), otkriva krhotine duše mlade djevojke u vrtlogu rata.

Donna Coppola iz Bostona vadi kamenje iz mora za obred pročišćenja u crkvi Marije Formoze te ih vraća u more. Teatar Novogo Fronta iz Praga će, nadam se, opet zapaliti pulsku publiku, kao što je to učinio prije tri godine, a i Inat je, vjerujem, napravio još jedan istraživalački iskorak između slikarstva i kazališta.

Jusuf Hadžifejzović bio je ovogodišnji predstavnik BiH na Bijenalu u Veneciji, a, po mom mišljenju, Pino Ivančić trenutno je najprovokativniji performer u Hrvatskoj. Njihanje Indoša i Matule hrvatska publika već dovoljno poznaje.

Razgovarala Gordana Ostović

Vijenac 191

191 - 28. lipnja 2001. | Arhiva

Klikni za povratak