Kako se na 2tri4 usuglasio žiri

Kako se na 2tri4 usuglasio žiri

Aleksandra Janeva dobila je nagradu za najboljeg koreografa u Luksemburgu

Aleksandra Janeva mlada je plesačica i koreografkinja, trenutno jedna od najaktivnijih na zagrebačkoj plesnoj sceni. Matično je vezana za BADco., plesni teatar koji postoji tek oko godinu dana, a već priprema treću premijeru. U to razdoblje treba ubrojiti i gostovanja u Ljubljani, Sarajevu, Beogradu te nedavno u Luksemburgu, gdje je na natjecanju mladih koreografa osvojila prvu nagradu za koreografiju dijela 4 koji je završni komad predstave 2tri4. Nedavno je nastupila i u predstavi Mi-nois Irme Omerzo u sklopu 18. tjedna suvremenog plesa. Bogato je plesno obrazovana, a do sada je sudjelovala u više domaćih i međunarodnih projekata u Austriji, Belgiji, Njemačkoj i Americi. Našoj publici će zasigurno biti najpoznatije Ispovijedi Gorana Sergeja Pristaša i Damira Bartola-Indoša u &TD-u, te recentne premijere BADco. uradaka, kojima se taj plesni projekt nametnuo kao produktivna uzdanica zagrebačke scene.

Kako je došlo do nastupa u Luksemburgu i kakva je bila konkurencija?

— U sklopu festivala Tendances nastupili smo na večeri mladih koreografa i osvojili Grand prix. Nakon videoselekcije od trideset koreografija, ušli smo u četiri finalne, među kojima su bila dva dueta, jedan solo i moj kvartet. Konkurencija je stilski bila dosta drugačija od naše predstave, no žiri se jednoglasno odlučio za nas. Rekli su da drugi nisu imali razrađenu dramaturgiju i da su pomalo vukle na patetiku.

Bezimeno autorsko društvo

Tko je sve u BADco. i kakav je to teatar?

— Bezimeno autorsko društvo nastalo je sredinom 2000. godine, a osnovali su ga Goran Sergej Pristaš kao režiser i Ivana Sajko kao dramaturg. U grupi smo još Nikolina Pristaš, nekada Bujas, Pravdan Devlahović i ja kao koreografi i izvođači. Sve je počelo s predstavom Čovjek stolac, koja je izašla iz Ispovijedi u kojoj je Sergej radio s Damirom Bartolom — Indošem. Nakon toga smo napravili 2tri4, a uskoro će i treća predstava Didroov nećak u koju će se uključiti još i Jelena Vukmirica, Tomislav Medak i Petar Milat.

Kakva je predstava 2tri4?

— Zamišljena je kao tri zasebne koreografije koje tematski nemaju nikakve veze. Prvi dio napravila je Nikolina Pristaš, drugi Pravdan, a ja treći. Isto tako se, sukladno nazivu, pojavljuje veći broj plesača. Ja sam četvorku zamislila kao koreografiju Nikoline, Pravdana i mene, no tu je još upao i Saša Božić koji je prvobitno htio biti moj dramaturg, no na kraju je zaplesao. Cijelu predstavu povezuje glazba koju je napravio Helge Hintereger i dramaturgija Ivane Sajko.

O čemu govori četvorka, završni dio predstave?

— U čitavom tom dijelu bavimo se pokretom ruku, koji je dosta hladan i mehanički, a povremeno ritam razbija klupica. Ja sam prvobitno mislila da će četvorka ispasti puno plesnija, no ispala je više pokret. U trojci se, recimo, više vidi plesna tehnika.

Je li BAD company plesni ili fizički teatar?

— Goran Sergej Pristaš bi na to puno bolje odgovorio. Granica između ta dva teatra toliko je blizu da ih je danas vrlo teško dijeliti. Zamjeram kritičarima koji pri komentiranju plesa tvrde da bi to trebao biti niz plesnih pokreta vezanih na glazbu. Prošla su vremena kad je tehnika bila podložak za plesne predstave, kao što je to primjerice radila Marta Graham. Ljude je danas teško očarati samim plesom. Osim, recimo, Enia Greca, koji je toliko fizički ekspresivan u svom plesu da je to dovoljno da ljude ostavi paf. Što se tiče BADco., Sergej će uvijek malo više odvući na fizički, a mi malo na plesni, stoga će to uvijek ispasti kombinacija ta dva teatra.

Zapadna i istočna plesna škola imaju svoje zakonitosti i rade po drugačijim načelima. Kome je bliži hrvatski plesni teatar?

— Mislim da je bliži zapadnoj sceni. Jedan profesor koji predaje na frankfurtskoj plesnoj školi, s kojim sam pričala u Luksemburgu, rekao je da mi pratimo trend, tj. da je ovo što mi radimo na nivou predstava koje se trenutno izvode po europskim festivalima. Ja osobno ne znam što se točno događa na istočnoj sceni, osim što sam gledala jednu beogradsku predstavu i neki ruski teatar koji mi se činio prilično staromodan.

Nekoliko koraka naprijed

Kakvom ti se čini plesna scena u Hrvatskoj?

— Plesna scena je u posljednjih godinu-dvije upravo probujala. Konačno se nešto počelo događati i veći je broj zainteresiranih ljudi. Mislim da je za to vrlo zaslužna Kilina Kremone, francuska koreografkinja koja je bila u Hrvatskoj i odgajala te plesače. Postoji niz mladih izvođača. Tu je Llinkt, Studio za suvremeni ples, koji sada više prelazi na dječje predstave, Zagrebački plesni ansambl koji svake godine radi premijeru s mladim koreografima izvana. Već dvije godine postoji platforma mladih koreografa, plesni centar Tala, koju vode Tamara Ćurić i Larisa Lipovac, a na kojoj vrlo mladi ljudi dobivaju priliku pokazati bar nešto od svojih radova, što do sada nije bio slučaj. U Puli postoji nekoliko dobrih plesnih centara koji odgajaju jako dobre plesače, a koji kasnije dođu u Zagreb. Vesna Mimica je prva to počela pokazivati na televiziji, pa su ljudi dobivali više informacija i tako se odgajala plesna publika. Osim toga, plesače se počelo više poštivati nego prije. Tjedan suvremenog plesa postao je vrlo poznat i posjećen. Nadam se da će i BADco. dati drugim ljudima poticaj da rade i da se uopće usude nešto napraviti.

Kakvi su tehnički uvjeti za ples u Zagrebu?

— Jako teški. Svima fali prostor. Neki sam dan bila u Ljubljani gdje je situacija potpuno drugačija. Ako postoje ljudi koji imaju ideju i žele je ostvariti, dobiju ili koprodukciju ili u krajnjoj liniji prostor i tehničke uvjete u Cankarjevom domu. Mi se ovdje moramo trgati za koprodukciju s nekim od ansambala i kazališnih kuća. Kad ipak dođe do predstave, moramo plaćati iznajmljivanje prostora i ljude koji rade tehniku i rasvjetu. Ako se na predstavi slučajno ne proda dovoljan broj ulaznica, ne možemo pokriti troškove.

Što je rješenje?

— Trebao bi se otvoriti nekakav plesni centar, tj. kazalište koje služi samo za ples. Tu bi trebala biti dvorana sa svim tehničkim uvjetima u kojima bi mogli normalno raditi. ZPA i Studio za suvremeni ples dobivaju od grada prostor, a svi ostali, uključujući i BADco., su na ulici. Razgovarali smo s ministrom Vujićem i on je rekao da se prvo plesna scena treba dogovoriti međusobno, pa da mu se tek onda javimo.

Kakvi su ti plesački planovi?

— Nova predstava s BADco., koja će biti izvedena na Splitskom ljetu, te projekt s Llinktom u rujnu. Izvodit ću i neke predstave koje su već doživjele premijere, kao što je Mi-nous Irme Omerzo. Imam stvarno dosta predstava što inače nije slučaj s mladim plesačima u Zagrebu. U prosincu idem u Kasell gdje ću sudjelovati u projektu brazilske koreografkinje Ane Mundini. Budući da sam pobijedila u Luksemburgu, vraćam se tamo iduće godine s novom koreografijom. Još ne znam što će to točno biti, ali voljela bih raditi s grupom od barem troje ili četvoro ljudi.

Razgovarao Oliver Sertić