Još jedan veliki meštar sviju hulja

Još jedan veliki meštar sviju hulja

James Ellroy, Veliko ništavilo, prev. Damir Kovačić, Algoritam, Zagreb, 2000.

James Ellroy uspijeva u nečemu što nije pošlo za rukom gotovo ni jednom autoru krimića, čak ni njegovu uzoru Raymondu Chandleru, naime Ellroyevi detektivi sasvim su uvjerljivi. To su ljudi od krvi i mesa, ljudi sa ambicijama i prilikama za napredovanje u karijeri, ali i ljudi sa svojim strahovima i opsesijama. Priznat ćemo da su svi slavni detektivi, počev od čuvenog Holmesa pa do nešto plastičnijega Marlowea, zapravo stereotipni, prave mitske ličnosti koje su uglavnom svedene na nekoliko prozirnih dimenzija. No, Ellroy stvara kompleksne likove, kreira policajce nesigurne u sebe i pune slabosti. Njegova psihološka poslastica opsjednutost je istražitelja zločincem. U prvoj i drugoj knjizi L. A.-kvarteta detektivi su opsjednuti ubojicom, poistovjećuju se s njim i na taj način priznaju dominaciju zla, priznaju da su podređeni ubojičinu čudovišnom karakteru. Nastavljaju raditi na slučajevima potpuno sami, predano i strastveno, čak i onda kad okolina potpuno zaboravi na neki zločin i u središte pozornosti dođe nova afera. Njihova je frustracija ujedno i frustracija čitatelja, koji, dakako, želi saznati sve.

Homo suicid

Također, Ellroy dokazuje da je majstor promjena i preobrazbi: u Velikom ništavilu mladi detektiv pred kojim se naglo otvara policijska karijera postupno otkriva da je homoseksualac i čini samoubojstvo — nemoguće je da homićpostane i opstane kao detektiv u L. A.-u pedesetih; drugi, najkorumpiraniji i najprepredeniji policajac u Kaliforniji postaje romatični heroj, kopija Phila Marlowea; a treći, bivši lovac na naciste, postaje lovac na crvene. James Ellroy je najveći majstor prikazivanja društvenih problema od svih pisaca krimića na koje sam dosad naišao: on zločine upleće u konkretnu političku situaciju i u potpunosti daje društveni presjek, uglavnom poentirajući na nemoralu, mitu i korupciji. Gledano u tom svjetlu, kroz književno iskustvo Jamesa Ellroya, vidim koliko je za domaću književnost važan lik Pročelnika, koji se pojavio u krimiću Jurice Pavičića Nedjeljnji prijatelj, djelu koje ipak nije dobilo onoliko kritičkih pohvala koliko zaslužuje. Pročelnik, siva eminencija i kralj ortakluka, naša je mitska ličnost par excellance kao što je to u Ellroyevu romanu filmski mogul Howard Hughes ili gangster Mickey Cohen. Također, Pavičić je u svome romanu pokazao stanoviti razvoj, preobrazbu radnje sličnu Ellroyevoj tehnici, i zločin je pomaknuo s čisto psihopatske razine na višu: karijerističku i političku. Ellroyevi krimići uvijek sadrže prijelaz sa sirove, animalne ili psihopatske razine, razine materijalizirane metafore, na višu sublimnu razinu političke i klijentelističke spletke.

Crna Dalija u ogledalu

Veliko Ništavilo zrcalna je slika prvoga romana kvarteta, Crne Dalije. Crna Dalija zaista je teško nadmašiv krimić, remek-djelo žanra, ali Veliko ništavilo joj je sasvim blizu. Ellroyev drugi roman zrcalna je slika prvog i na tom primjeru možemo vidjeti koliko je taj pisac formalno superioran i kako se suptilno poigrava žanrom. U Crnoj Daliji žrtva je lijepa i mlada promiskuitetna žena; slučaj dobiva golem publicitet i postaje medijski događaj broj jedan te uključuje razne političke aspekte. U Velikom ništavilu žrtve su homoseksualci; iako su ubijeni na bolestan i spektakularan način, uopće ne dospijevaju u novine, jer za ubojstva pedera čak ni policija nije zainteresirana. Nije riječ o oštroj vanjskoj cenzuri, nego jednostavno o ravnodušnosti koja prikriva mnogo dublji strah. Tek kad skupina istražitelja shvati da se preko tog slučaja mogu oblatiti komunisti, dakle kad se može izvući druga vrsta koristi, kreće nešto veća, ali i dalje potpuno anonimna istraga. I još: u Crnoj Daliji detektiv je opsjednut žrtvom, samom Dalijom, a u Velikom ništavilu ubojicom, suprotnom karikom u strukturalnom lancu krimića.

Onaj čuveni rez u krimiću, ono mjesto kad otkrijemo ubojicu i kad se nježni, ali optimalno napuhani i zategnuti balon naših očekivanja rasprsne — i kad nestane suspensea, jer je tajna ipak važnija od rješenja — u Ellroya je tako dobro prikriven, da ga jedva zapažamo, jer on uvijek sumnju prenosi na razne osobe i krivnju dijeli između više likova. To je majstorski postupak, također rijetko viđen u žanru.

I za kraj: lik ubojice. Čini se da mu nitko ne posvećuje toliku pozornost kao Ellroy. Njegovi psihopatski ubojice dani su u pravim i veoma uvjerljivim psihološkim studijama, koje su upravo jezovite po preciznosti detalja i uvjerljivosti razloga i motiva. Zlo uvijek proizlazi iz konteksta, uči nas Ellroy, iz okoline i psihološkog razvoja potencijalnog zločinca. Plod svega toga jest da su zločinci Jamesa Ellroya vrlo uvjerljivi, ostaju negdje u malom mozgu i vraćaju se kao noćne more.

Rade Jarak