Jinx, Avantura počinje

Jinx, Avantura počinje

Novi album zagrebačke pop uzdanice (glupe li floskule) Jinx mnoge neće oboriti na prvo slušanje. Neće stoga što je riječ o složenim pjesmama, jednostavno nema dovoljno instanta u njima. S druge strane album Avantura počinje gotovo je nevjerojatno dobar, ujednačen pop-CD, pouzdno ujednačene kvalitete pjesama i izvedbi. Od uvodnog hita do druge, Strijele na horizontu, s tekstom: »to bilo je davno, malo značilo je dal' me voliš ili ne«, kao poetski opis trenutka ljetne romanse, autor Coco Mosquito slaže klizeće, jednostavne i za pop album vrlo inteligentne rečenice. Band melankolično prati, gotovo u camp terasa pop štihu, opušteno i razigrano, jedinstvenu boju glasa i način vokalne interpretacije Jadranke Bastajić Yaye. Budimo realni, njezin glas i sjajno stilizirana pojavnost učinile su Cocove pjesme trade markom zvanim Jinx. Ostani donosi klavirsko pojavljivanje uvijek posebnog Matije Dedića, s one night stand porukom ostani, nestajem, zaboravi... Snovi i letargija česti su motivi, tako i u Sanjam, koja čak eskalira u željama za snovima s kojima se trenutak sadašnjosti premošćuje do budućnosti u kojoj netko dolazi po nas. Kao da netko uvijek nekog čeka. Bilo gdje jedina je u kojoj zapažam zamor stila, dok naslovna generalizira nesnalaženje, želju za nečim što će doći, ali kad ovo prestane, a priznajemo da je jeftino, jednostavno je tako, pa valjda će biti drugačije, premda trenutno nije više od potrage. One nedefinirane, samo naznačene. Jinxi u posljednjoj pjesmi prate tekst koji pjeva sam autor Igor Pavlica, na francuskom ponavljanu tvrdnju, da bi album završio terrace miksom hita Tamo gdje je sve po mom, djelu Eddyja i Dusa, koji samo podcrtava cjelokupnu letargično melankoličnu pop atmosferu cjeline albuma. Rijetko koji album u posljednje vrijeme slušao sam šest puta za redom. »Znam da je kasno, ali pristajem na sve...«

Moulin Rouge: Music from Film

Nicole Kidman i Ewan McGregor na ovakvim bi CD-ovima bili samo na omotnici, no, gle čuda: glumci i pjevaju. I to dobro. Iskreno, ovo nije filmska glazba, kompilacija je vezana uz film, ali za razliku od mnogih sličnih vrlo pažljivo odabrana, raznolika i atraktivna. S filmom ili bez filma. Album otvara hermetični David Bowie, da bi tek broj dva na albumu bio remake jednog od najvećih hitova sedamdesetih Lady Marmelade. Umjesto Patti LaBelle ovdje se izmjenjuju Christina Aguilera, Lil' Kim, Mya i Pink, na videu u donjem rublju, agresivno se predstavljajući kao iskusne dame za mušku zabavu poznatu od pamtivijeka. Fatboy Slim nastavlja u svojoj produkciji, pokazujući da producent ima stila i pozorno prati svjetska glazbena zbivanja. Iznenađenje slijedi u miksu Merlinkine Diamonds are the Girls Best Friend i Madonninoj Material Girl, gdje Nicole Kidman pjeva kao da joj profesija nije glumačka nego pjevačka. Ewan McGregor također pjeva, čak i u duetu s Kidmanicom, ali od njega se to možda i očekuje. Moj je favorit obrada tinejdžerskog kiča, glamoura broj jedan svih vremena Children of the Revolution Marca Bolana i njegovih T.Rex, u obradi Bona i Gavina Fridaya. Sjajno. One Day I'll Fly Away bi se i bolje pjevačice teško prihvatile pjevati, a Kidmanica se definitivno potvrđuje kao ozbiljan izvođač. Bowieve Diamond Dogs obradio je (meni slinavo) Beck, Jose Feliciano više mi je kuriozitet, dok Bowie i Massive Attack sjajno zatvaraju ovaj više nego zanimljiv album pažljivo odabranih izvođača i pjesama.

Aleksandar Kostadinov