Izvrsna ostvarenja

Izvrsna ostvarenja

Ove godine u Čakovcu, vjerujte mi na riječ, vidio sam čudo neviđeno. I dalje velike probleme s igranim filmom (a tko ih nema, da vidite samo kako se s time pate veliki u Puli, a nekmoli ne bi klinci), ali i pravu reviju izvanrednih dokumentaraca i program animiranih filmova kakav bi sastavila malo koja zemlja u Europi (bez ikakva pretjerivanja)

Treću godinu za redom bio sam u žiriju simpatičnoga festivala (koji zovu revijom, premda se za nagrade bore filmovi nakon nemilosrdne selekcije). Prve godine u Pregradi bio sam zadivljen silnom energijom djece i nastavnika (voditelja videodružina) i tražio sam dlaku u jajetu, a imao sam i zašto. U igranim filmovima djeca su glumatala, u kadru se čulo sve osim dijaloga, dokumentarci su uglavnom kukali nad propašću prirode, a crtići su pokušavali pogoditi formulu čakovečkoga fenomena.

Lani u Šibeniku već sam zapazio nekoliko hrabrih dokumentaraca, bilo je nekoliko doista otkačenih igranih filmova, a nazirali su se na vidiku i neki novi pokušaji u animaciji.

Čudo neviđeno

Ove godine u Čakovcu, vjerujte mi na riječ, vidio sam čudo neviđeno. I dalje velike probleme s igranim filmom (a tko ih nema, da vidite samo kako se s time pate veliki u Puli, a nekmoli ne bi klinci), ali i pravu reviju izvanrednih dokumentaraca i program animiranih filmova kakav bi sastavila malo koja zemlja u Europi (bez ikakva pretjerivanja).

Naravno, iako se u toj dobi radi o razlici od tek koju godinu života, radovi djece i mladeži razlikuju se toliko da bi ih u budućnosti trebalo potpuno programski razdvojiti. Dječje videodružine ipak su uglavnom radionice, a često i igraonice, gdje se djeca upoznaju s filmom i dive se svojim radovima. Ako film za njih nije igra, uglavnom se pretvara u pretencioznu prezentaciju starmalih ideja i voditeljevih ambicija. No, mladež već upire prstom u prave, a ne fingirane dileme, pokazuje sve hrabrije kako je besmisleno poslušno slijediti otrcane i licemjerne uzore, ima sve više ukusa u izboru izričaja, i zahvaljujući novim medijima komunikacije sve su informiraniji i žele se uspoređivati.

Najbolji film nekog djeteta za mene je dokumentarac Selo moje malo koji je realizirao Darijo Lonjak, trinaestogodišnjak iz Karlovca. Izvanredno manipulira ritmom kretanja pred kamerom kako bi pokazao žalost rastakanja slikovitog mjesta u grad koji se prilagođava prometnicama. Ali, govori o tome bez tuge i nostalgije, tražeći u toj neizbježnosti i zrnce logike i optimizma.

Čakovečki filmići bili su u ovom uzrastu nedostižni za uratke iz ostalih radionica.

Za prste lizati

Program mladeži bio je za prste lizati. Ono što sam godinama priželjkivao u animaciji sad sam doživio: zrela, animacijski moderna ostvarenja, s otkačenim temama, izazovna i rafinirana likovnog stila, sve realizirano i impregnirano energijom uzrasta koji nema razloga za štednju sebe ni kalkuliranje. Vidio sam krasni crtić Opsesija u kreaciji sedamnaestogodišnjakinja iz Čakovca, i sjetio sam ih se stotinu puta dok sam nekoliko dana poslije, kao povjerenik Ministarstva kulture za animirani film, pokušavao ižmikati nešto iz ovogodišnje profesionalne ponude. Bilo je tu još sjajnih ostvarenja iz karlovačke gimnazije i iznenađujućih minijatura iz Zaprešića. To su dečki i cure koji se ne igraju 3D animacijom, niti samo premeću forme lijevo-desno, nego su daleko prešli onu čarobnu rampu i zašli u prostor gdje su likovima udahnute duše, a nisu samo oblici u kretanju, nego karakteri s namjerom.

Iz Zaprešića, u suradnji s Gornjogradskom gimnazijom u Zagrebu, došao je sjajan i razigran dokumentarac cinična naslova Bolji boljitak, ali najbolji dokumentarac i najbolji film čitave revije svakako je čudesna igrica likova i monologa I to smo mi Čejen Černić i Svena Špehara iz Osijeka.

Natjecateljski ton Reviji opet su davali mali Šibenčani koji su i sjenama Zrinskoga u Čakovcu pjevali ...Dalmatinac sam...

Šteta, pomislio sam, što će svi oni odrasti i pretvoriti se u... eh, bolje da ih ne spominjem, pojma nemate kako se znaju uvrijediti.

Joško Marušić