Isklesana kamena kocka

Vladimir Maleković, Kameni vrtovi, Biblioteka Zvjezdarnica, knjiga 2, urednica Jelena Hekman, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, 62 str.

Pjesma je kuća od klesana kamena. U svaku klesaniku zagonetana je njezina ukupna ljepota, razmjeri i ravnovjesja. Kuća je izvedenica svoje osnove, isklesane kamene kocke. Pomno provjereni, odabrani i obrađeni kamen svjedoči prastara znanja i iskustva i mnoge naraštaje klesara. Oni dokumentiraju ponosnu vještinu, poimanje ljepote i pogled na svijet. U prvim ugaonim kamenima, u oštrobridnim, hrapavim kubusima, odmah ispod ramena trave urezani su u tvrdu žilu tajanstveni cehovski, klesarski znakovi. Oni koji se razumiju u kamenje razgrnut će jednog dana raslinje i nakon mnogih stoljeća šutnje u bolnim zarezima pročitati potresnu kodiranu poruku o snovima, suncu i dlijetu.

Slike i misli, koje postoje kao pažljivo izbrušene rečenice, imaju doba dozrijevanja i vrijeme iskaza. Mnoge ljepote i vrijednosti jednostavno nisu postojale u našem očištu, u našem svijetu kad nam je bila dvadeseta. Vrijeme ljepota i spoznaja valja krvavo platiti vlastitim vremenom. U pedesetim zapažamo nijanse koje prije nismo ni slutili, ali tada već pomalo pada zastor i polako silazimo prema obali. Ljepote se ponekad pojave naizgled posve bezrazložno i neočekivano kao oblaci, kao duga u ženskom oku ili iza njih postoje biblioteke knjiga, mnoštvo pregledanih, odbolovanih izložbi i dugo, predano studiranje. Uloženo se, međutim, često, kao kod maslina, ne mora vratiti godinama.

Maleković je ušao u Istru nakon opsežna razdoblja prepuna bogata i bolna iskustva, što je uobičajena metafora za život obilježen radom i uspjesima, nakon gomile pročitanih, prostudiranih naslova i respektabilna popisa napisanih knjiga, nakon bezbroj viđenih i postavljenih izložbi, ušao je u Istru kao iskusan, umoran/pomiren i distanciran promatrač kojeg je teško iznenaditi i lijepim i ružnim, a osobito nepoznatim bolom, ušao je u nju kao u živi renesansni bakrorez u kojem su moguće sve kombinacije vremena/epoha i prostora. Njegovo približavanje Istri sličilo je primicanju svjetlosti od koje se slijepi. U najljepše slike ulazimo nakon dugih mračnih tunela. Odmah je shvatio svu ozbiljnost i dramatičnu ljepotu krajolika u kojem i najmanji grad na najmanjem brdu ne zaslužuje žig deminutiva. U Istri ništa nije ni veliko ni malo. I ljudi i zemlja imaju samo svoje unutarnje dimenzije. Jedino se nebom koje je prekriva (i noću poput debela, tamna sukna dodiruje krovove kuća i zvonike crkava) može izmjeriti Istra. Malekoviću je ubrzo postalo jasno da je ta zemlja, u kojoj su sve vojske gubile i zatim nestajale u prašini povijesti, a zauvijek ostajali samo težaci i klesari, njegova jedina intelektualna domovina.

Stoji tako Maleković usred svog renesansnog bakroreza, njegova je memorija gazofilacij nebrojenih umjetnina, cijeli mu je život istraživanje i spoznavanje ljepote i sada, promatrajući krajobraz Istre u ponešto skraćenoj, pomalo izokrenutoj, gotovo giottovskoj perspektivi, on se pita da li je riječ o stvarnu prizoru ili o davno viđenu i zapamćenu, naslikanom, dakle interpretiranom predjelu. Ovaj prostor u kojem su samo glad, rad i vjerovanje bili neizmjerni, zatekao je Malekovića »kao citat iz prošlosti«. Do kraja vida omeđuje ga, dijeli i spaja pučka umjetnost suhozidanja. Ovi spomenici ravnoteže i umijeća svjedoče koliko je jeftino bilo vrijeme, znači životi ovih ljudi koji su godinama, desetljećima, generacijama krhotinama kamena ograđivali goli kamen. Neimaština je čuvala glad. Po tim veličanstvenim i ubogim zidovima, koje zauvijek veže samo ravnovjesje svih ugrađenih elemenata mjereno okom, dlanom i empirijom, i po nebu, svaki istarski pašnjak nalikuje na ostatke katedrale, njezine temelje. Sagrada Familia u istarskoj kampanji.

Za iskusna i ugledna povjesničara umjetnosti koji je u ovoj prigodi ponajprije pjesnik, Istra sa svojim »tvrđavno tvrdim« gradovima i »pomno izgrađenim krajolikom«, sa »suhozidnim saćama«, kulama dimnjaka i oltarima prozora, s umbrom i hrđom zemlje, sa srebrom i zlatom jeseni i »smeđim pastama truleži«, za čovjeka opčinjena njezinim prostorom, koji ga vidi istodobno kao sliku (pigment), skulpturu (volumen), i oštri zarez u bakrenoj ploči, ona je i »mitski krajolik« prepun tragova »ljudske potrage za Bogom« i sanjani poetski predložak koji je »slika stanja (njegove) duše«.

Četrdesetak pjesama ovog brevijara za Istru zapisano je, prema bilješci o autoru, u svega tri mjeseca u ukupnom razdoblju od dvije godine, u kolovozu i rujnu 97. i kolovozu 98. u snovitim ambijentima Grožnjana koji je »okamenjena misao« na utvrđenoj glavici brijega. Pomnjiva dorađenost svakoga detalja signalizira, međutim, da je otkrivanje tih neusporedivih umjetnina trajalo znatno dulje od njihova završna zapisivanja, da su one postojale i nastajale godinama kao pjesnikova misao, projekt, da su oblikovane, dorađivane i zaglađivane dosljedno i neopazice kao što se bruse savršeni obluci na kamenu žalu. Poetski senzibilitet kajkavskoga sjeverozapada, renesansna erudicija i tvrda, upravo istarska upornost stvorili su te potresne molitve zemlji i rukama koje nemaju prethodnika u suvremenoj hrvatskoj poeziji.

Mladen Kuzmanović