Intenzivni realizam

U ime pravde, red. James Gray

Nakon šesnaest mjeseci zatvora zbog krađe automobila Leo (Mark Wahlberg) vraća se kući, nastojeći se uklopiti u svakodnevni život.

Ova studija obitelji na rubu korupcije prikazuje obiteljske odnose u kontekstu zločina, te opisuje čovjekova stanja i slabosti u takvim okolnostima. Aspekt filma koji se bavi njujorškom industrijom podzemnih željeznica i ugovornim procesima kroz koje kompanije moraju proći da bi sačuvale posao, vrlo sugestivno prenosi svijet politike, podmićivanja i tajnih sporazuma, pri čemu Gray ni u trenutku ne pokušava olakšati obrise slutnji nadolazeće tragedije.

Vješta je to kompilacija situacija poznatih iz Coppolainih ili Scorseseovih besmrtnica, ali i posveta Kazanovu Na dokovima New Yorka, odnosno Cagneyjevim i Bogartovim urbanim dramama iz tridesetih, poput Dead Enda iz 1937. godine, u kojem se Bogart, kao traženi gangster, sentimentalno vraća u staru četvrt da bi vidio majku.

Redateljev komorni stilistički izričaj, definiran još u zapaženom mu debiju Mala Odessa, ovdje je uspješno uravnotežen s dvama različitim krajevima estetskog spektra — intenzivnim realizmom i filozofsko-simboličkim odjekom, što ga nakon samo dva filma nameće kao osebujna, nepomodnog autora u američkoj kinematografiji.

Njegovom se mračnom, atmosferičnom mizanscenom kreće impresivna parada snažnih glumačkih karaktera, čemu pomaže i Grayova usredotočenost na glumčevo lice. James Caan sjajan je kao moćni industrijalac Frank, iako je možda upitno kako se tako senzibilan lik uspio uzdići tako visoko prljavim poslovima; pomalo antipatična Fay Dunaway kao njegova supruga posao je odradila bez greške, iako je katkad upravo zbog toga neuvjerljiva, dok je Ellen Burstyn (često u ulogama majki — Egzorcist, Rekvijem za snove) upravo izvrsna.

Ni mladi trojac nije zakazao. Mark Wahlberg, i uz moguće prigovore, razoružavajuće je simpatičan kao šutljivi sveamerički dečko iz susjedstva s ponekom mrljom iz prošlosti, koji se stoički pokušava oduprijeti pogubnom gravitacijskom polju kriminala. Joaquin Phoenix, mikelanđelovske građe, suptilno registrira i dočarava izmučenu uznemirenu ambicioznost i razdirući osjećaj krivnje kao Leov najbolji prijatelj, dok se Charlize Theron, koja glumački iz uloge u ulogu raste naočigled publike, odlično snašla kao naivna grandžerica Erica.

Pritom sva tri muška junaka misle da se mogu nositi s korupcijom, čijoj unosnosti ne mogu odoljeti i koju misle da mogu nadmudriti.

S vještim okom za interijere i industrijske zone, podcrtavajući okolišem (ali i impresivnim minimalističkim zvukovljem) duševna stanja likova, Gray sve prožima mekanom fotografijom melankolično-nostalgičarskog sjaja staroga zlata, poput kakva filtra koji čini da zaboravimo da je vrijeme radnje sadašnjost (osobito dojmljiva i snažna scena u diskoklubu, koja sjajno ocrtava karaktere junaka).

U ime pravde (neprimjereno patetičan prijevod naslova) vrlo je solidno, iako ne spektakularno, ostvarenje impresivne težine i vizualne veličajnosti, koje se izdvaja iz današnjega holivudskog prevladavajućeg jednoumlja svojevrsnim redateljevim pokušajem fuzije autobiografskih elemenata i indie-slikovitosti.

Nažalost, narativna shema na kraju minimalizam suvišno opterećuje patosom, što se očituje čak i naglašeno napadnom glazbom u finalu, ostavljajući gledatelja nezadovoljna, kao da mu je na sam kraj nakalemljen neki posve drugi film.

Katarina Marić