Etno-ofenziva

U jazz se počela uvlačiti folk-glazba Srednje i Južne Amerike, pa slijedom toga i neke druge etno-pojave

Jedno je od nepisanih dosadašnjih pravila u povijesti jazza gotovo stalna desetljetna mijena u toj glazbi. Kao po nekom redoslijedu svakih smo desetak godina, naravno ne sasvim precizno, bilježili stilske promjene od new orleansa, dixielanda, chicaga, swinga, be-boga, coola, modern-jazza sve do free-jazza te takozvane avangarde i eksperimenta. Cjelokupan je taj niz bio protkan jednom središnjom linijom, postojanom kralježnicom svih tih promjena, nazvanom mainstream jazz. Druga je konstanta jazza njegova vitalnost, a u toj je i takvoj stilskoj dinamici jazz stigao i do devedesetih godina, pa je i u tom desetljeću bilo logično očekivati i opet nešto novo, neki nov stil, koji bi poput spomenutih obilježio posljednjih deset godina prošloga stoljeća. No zanimljivo, to se nije dogodilo, jamačno stoga što su se iscrple gotovo sve mogućnosti u sklopu toga glazbenog fenomena. Pokušalo se manipulirati improvizacijom kao jedinom relevantnom sastavnicom, koja sama po sebi dakako nije bila dostatna, improvizacije pa i one slobodne pamtimo naime još iz razdoblja baroka. A bez, za jazz utemeljenih i nužnih T-elemenata, među kojima su primjerice tonalnost, tempo i tehnika, a da ne govorim i o swingu, improvizacija sama nije mogla funkcionirati, što je uostalom dokazao dijelom i europski jazz osamdesetih godina.

Uvlačenje etno-glazbe

U tom se, nazovimo to praznom stilskom prostoru jazza devedesetih godina počelo događati nešto drugo, nešto što s jazzom kao takvim nema, ili ima vrlo malo veze. U jazz se počela uvlačiti folk-glazba Srednje i Južne Amerike, pa slijedom toga i neke druge etno-pojave. Utjecaj je primjerice južnoameričke te napose kubanske glazbe u jazzu poznat još iz kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina, no ovo što bilježimo unatrag desetak godina u Europi, pa i u nas, nešto je bitno drugo. Tu se tek u manjoj mjeri može govoriti o utjecajima, to je jednostavno pokušaj inkorporiranja autentičnog ili adaptiranog urbanog folka zabavnoglazbenog karaktera u područje jazza. Takve se glazbene fuzije javljaju evidentno u programima mnogih europskih festivala jazza, te potom postupno i u jazz-diskografiji, gotovo kao ravnopravni, integralni dio. Tu valja naravno isključiti međunarodne festivale tradicionalnog jazza. Prisjetimo se samo programa nekadašnjih profiliranih ljubljanskih jazz-festivala. No sastavi poput Gilberta Gila i Tanie Marie, koji u svojim zemljama slove kao izraziti zabavni ansambli, počeli su se zahvaljujući nekim organizatorima i direktorima programa diskretno uvlačiti u festivalske programe, i to, što je zanimljivo, čak i ne tematski, nego ravnopravno s izrazitim predstavnicima jazza, ma kojim stilskim pravcima pripadali. Prisjetimo se također i barnumski reklamiranih festivala jazza u Splitu, čijim bi posljednjim izdanjima prefiks salsa bio znatno primjereniji. Pamtimo, istina samo u tragovima, i slučaj jednog, sad već gotovo zaboravljenog zagrebačkog festivala i nastupa senegalsko-francuske etno-rock grupe Toure Kunda, koja se u programu našla na zahtjev sponzora, Francuskog instituta. Činjenica da se tijekom tog nastupa i plesalo u maloj dvorani Lisinski nije baš opravdala nastup tog ansambla. No danas je uvrštavanje takvih i sličnih grupa u programe festivala jazza postalo praksom čak i onih najpoznatijih i najvećih u Europi.

Afrika u Ljubljani

Ako pogledamo programske knjižice nekih najrelevantnijih, i u ovom trenutku najaktualnijih europskih jazz-festivala, primjerice švicarskog u Montreauxu, slovenskog u Ljubljani i nizozemskog u Den Haagu, potvrdit ćemo gore iznesena zapažanja, pri čemu je stanovit utjecaj imao i inače vrlo dobar dokumentarac Buena Vista Social Club. Tako u programu nekad vodećeg jazz-festivala u Montreauxu, koji traje od 6. do 21. srpnja, uz Joaoa Gilberta, te već uobičajenu nazočnost raznih pop- i rock-grupa, čitamo i naslove sastava Reggae Night Gerarda Nuneza, zatim Latin Night s tri odgovarajuća sastava, Tropical Night s također tri samba-sastava. Tu su i ploveći programi na brodovima lemanskog jezera poput Samba Boat, Salsa Boat i African Caribbean Boat. U ljubljanskim Križankama 28-30. lipnja umjetnički vođa Oliver Belopeta, poznat i kao direktor skopskog jazz-festivala, angažira grupu Los Dubanos Postizos te afrički etnosastav Rabin Abou-Khalil Quintet. Najveći među najvećim europskim festivalima jazza, uz profiliranu Nicu, onaj u Den Haagu, iscrpljen programski prošlogodišnjom pedesetom obljetnicom, ostaje u najvećem dijelu ipak odan jazzu, no ne odolijeva spomenutim ustupcima. U već poslovično stiješnjenu trodnevnom programu (13-15. srpnja), u kojem ćemo se naći ukoliko doista pomno studiramo križaljke koje nas vode, nalazimo i niz imena sastava koji to potvrđuju: Papo Vasquez Pirates, Juan de Marcos Afro-Cuban All Stars, Keb' Mo', The Congos, Olu Dara, Cachaito Lopez & Miguel Anga Diaz, Mendoza Dance Party, te naravno Buena Vista Social Club presents Omara Portuondo.

Etno-Obrovac

Pogledajmo napokon i nešto s domaće festivalske jazz-scene. Od 7. do 9. srpnja održat će se u Lovranu prvi Liburnia Jazz Festival & Workshops. I u programu te manifestacije, pokrovitelj koje je Ministarstvo kulture RH, nalazimo nešto iz Brazila, Tony Osanah & Dalma Lima. Najdrastičniji je primjer jazz-festival Tamare Obrovac u srpnju u Istri, koji bi doista trebao zamijeniti prefikse jazz i etno. Neupitno jest da je riječ o nizu kvalitetnih amsambala u vlastitim glazbenim područjima, no je li najsretnije rješenje stavljati ih u kontekst festivala jazza? Zanimljiv je u tom sklopu i podatak koji donosi posljednji broj njemačkoga »Jazz podiuma«. U programu 19. međunarodnog fazz-festivala u Freiburgu, uz Charlieja Mariana, Dave Brubecka, Ala Jarreaua, Jacquesa Loussiera i nekih drugih istaknutih imena jazza, nastupa i Goran Bregović!

Da li je u svemu tome riječ o osipanju pravih džezista, poistovjećuju li se simpatični kubanski starci, inače vrsni glazbenici, Ruben Gonzales i Ibrahim Ferrer s primjerice Clarkom Terryjem i Daveom Brbeckom, je li u pitanju slaba informiranost programskih ljudi ili je riječ o prozaičnim komercijalnim interesima, teško je reći. Možda je slušateljstvo zasićeno teško prihvatljivim europskim free-jazzom pa traži lakše razumljivu melodiozniju glazbu ili pak tu ima svega pomalo. No svakako dovoljno da u iole upućena ljubitelja jazza bez aspiracije na džezističko čistunstvo, potakne neke dvojbe pa čak i kritike!