Esejistika kao pripovjedna proza

Stanko Andrić, Dnevnik iz JNA, Durieux, Zagreb, 2000.

Stanko Andrić vršnjak je naraštaja hrvatskih neorealista (Jergović, Pavičić, Tomić, Perišić, Ferić, Mlakić...); no, taj se trideset četverogodišnjak po svojim književnim predilekcijama znatno razlikuje od svojih generacijskih parnjaka. Naime, čak i oni među neorealistima koji očito dobro poznaju tradiciju eruditske fantastike, poput Pavičića i Ferića, izbjegavaju izravno demonstriranje vlastite erudicije i citatno ornamentaliziranje vlastite proze; važniji su im pričanje priče, elementarnost iskustvenih slika, robusna snaga neukrašena stila. Andrićeva je, pak, proza sva satkana od citata, od povezivanja rečenica tuđih tekstova, hirovite kombinatorike, imaginativnog uspostavljanja analogija među piscima i njihovim tekstovima koji često pripadaju različitim epohama i sustavima mišljenja.

Žanrovski neuhvatljivo

Teško je precizno odrediti žanr kojem pripadaju proze iz ove zbirke. Ni autorova žanrovska određenja koja pronalazimo u podnaslovima ove knjige (glose, traktati, arabeske) ne pomažu nam previše jer je teško pouzdano odrediti distinktivna obilježja po kojima bi neki prozni uradak bio baš, recimo, glosa, a ne traktat. Ali, Andriću očigledno i nije cilj da nam omogući precizno distingviranje, jer bit njegova prosedea jest upravo prelijevanje jedne forme u drugu, penetracija jednog žanra u drugi.

Tradicionalnim pojmovima govoreći, Andrićevi bi tekstovi bili najbliži esejima, ali u njima ima mnogo dijarijsko-autobiografskih elemenata, a u ciklusu Arabeske nalazimo i uzorke fikcionalne proze. Osim toga, i u onim esejima gdje se autorov stil i tehnika izlaganja približuju znanstvenom diskursu osjećamo tu borgesovsku poetiku koja znanstvene činjenice i fragmente znanstvenih tekstova tretira kao građu fikcionalnih tekstova vješto se poigravajući paraznanstvenim klasifikacijama, formirajući vlastite logičke sustave. Znanstvena ili filozofska činjenica u takvoj poetici postaju sredstvima očuđavanja literarne forme. Nakon takva poetičkog iskustva nije neobično i ovu formu eruditske esejistike tretirati kao pripovjednu prozu.

Širina interesa, raznolikost ideja

Čitatelja doista zapanjuje širina Andrićevih interesa, raznolikost izvora iz kojih on crpe svoje znanje, vješto snalaženje u šumi ideja, pronicavo uočavanje srodnosti. Šteta što ova knjiga nema imensko i predmetno kazalo jer bi se tada mogla pregledno očitati raznolikost Andrićevih ideja, njegovo superiorno iskakanje iz jedne epohe u drugu, od jednog autora do drugog, spajanje semantički vrlo udaljenih područja i pojmova. Uostalom, dovoljno je poći redom kako su prozni fragmenti u knjizi posloženi: nakon glose o Kristovu uskrsnuću slijedi ona o Hugu Prattu i njegovu stripu o Cortu Malteseu, potom o srednjoj Europi (u kojoj se taj geografsko-kulturni pojam razmatra kroz vizuru djela Bruna Schulza); zatim slijede eseji o filozofskoj esejistici Béle Hamvasa, o romanima Hervéa Bazina, o Danilu Kišu; potom nekoliko etimoloških traktata, jedan dulji tekst u kojemu se kroz prizmu iskustva vlastite obitelji analizira hrvatsko nacionalno pitanje, traktat o bolesti — raku (potkrijepljen nizom zanimljivih, čak i prilično medicinski upućeno elaboriranih opservacija o prirodi te bolesti) pa do završnih, beletriziranih arabeski, među kojima se izdvajaju dijarijske bilješke dvadesetogodišnjeg budućeg pisca za vrijeme služenja vojnog roka u JNA. Po njima je pisac i nazvao čitavu knjigu želeći upozoriti čitatelja da se u tim fragmentarnim zapisima skrivaju zameci njegovih budućih tekstova, a vjerojatno je ironično se poigravajući terminom JNA i asocijacijama koje budi taj akronim u hrvatskih čitatelja nastojao naznačiti ludičku crtu vlastite erudicije.

Elegancija i nadahnuće

Andrić posjeduje iznimnu sposobnost ulaženja u svijet pisaca koji su mu dragi i bliski; fascinantno je to osobito u eseju o Kišu: nadahnut njihovim idejama, stilom, zračenjem njihove personalnosti, razvija mrežu dojmljivih asocijacija. I kad se bavi zakučastim etimološkim dvoumljivanjima, Andrić to čini elegantno, duhovito; njegova je rečenica gipka, stilski izbrušena, doista na razini uzora na koje se poziva.

Moram ipak spomenuti i tekst koji znatno odudara od eruditsko-kozmopolitskog ozračja ove knjige; riječ je o zapravo najduljem tekstu u knjizi, pedesetak stranica dugim Bilješkama o našem separatizmu, tekstu nastanak kojega sam autor datira u godinu 1990. U tom konfesionalnom političkom eseju mladi autor u pariškoj izolaciji te predratne godine meditira o hrvatskom nacionalnom pitanju. Od ostalih proza knjige taj esej odudara reduktivnom deklaratornošću, manihejstvom, pristajanjem na govorenje u prvom licu plurala; u biti trivijalizacijom visokoestetiziranog i intelektualiziranog diskurza.

Župnik iz Strizivojne kontra vodećega srpskog pisca

No, dobro, može se reći, bila su to takva vremena kad je trebalo jasno pokazati na kojoj si strani i prokazati neprijatelja. Andrić nije bio osamljen u takvu govoru, koji danas mnogi nazivaju govorom mržnje, zaboravljajući da su i sami bili njegovi praktikanti. Autor se, doduše, i sam u tom tekstu vadi da mu nisu bile dostupne knjige kojima bi citatno argumentirao svoje stavove, ali stavovi su toliko fanatično artikulirani, bez ikakvih finih intelektualnih distinkcija, tribalnim rječnikom, da im mnogo ne bi pomoglo ni citatno ornamentaliziranje; njihova ideološka bit ostaje na razini poetike licitarskog srca onako kako je elaborira baš Danilo Kiš, na kojega se toliko poziva Andrić.

No, Andrića se, pa ni njegov osobni svjetonazor, ne može svesti samo na taj tekst; možda ga je i svjesno tiskao u tom prvobitnom, sirovom obliku, da bi u svojem antitetičkom odnosu s esejem o Kišu govorio o diverzitetu autorovih ideja, o različitim crtama njegova značaja, različitim silnicama koje su djelovale na njegovo autorsko formiranje (s jedne strane župnik iz Strizivojne i nacionalistički obiteljski odgoj, a s druge strane vodeći srpski suvremeni pisac). Stoga osjećam potrebu još jednom istaknuti da je posrijedi pisac golema i raznolika znanja, zanimljive imaginacije, čiju eruditsku esejistiku čitamo kao najzanimljiviju pripovjedačku prozu pisanu vrhunskim stilom.