Dobro je da satira izumire

Dobro je da satira izumire

Mislim da je izumiranje satire kao društvena pojava dobro i da je to, zapravo, znak postupnog odrastanja u nas još vrlo mlade i kržljave demokracije. Vlast sama po sebi, posebno ne neka određena, konkretna vlast, neki konkretni političari, jednostavno ne trebaju i ne mogu biti predmetom kazališnog zanimanja, oni zapravo ne smiju biti užasno bitni u našim životima

S Darkom Lukićem, dramskim piscem i ravnateljem Teatra &TD, razgovarali smo o ovogodišnjim Danima satire, kojima je ove godine bio izbornik, uspjesima predstava Teatra &TD u inozemstvu te izvođenju njegovog dramskog teksta u Venezueli.

Kako komentirate dodijeljene nagrade na Danima satire? Jeste li iznenađeni izborom?

— Ne volim komentirati nagrade niti na jednom festivalu, jer mislim da žiri sastavljen od kompetentnih ljudi ima puno pravo donijeti vlastite odluke te snosi svu odgovornost za takve odluke u javnosti i to je, zapravo, autonomija u koju ne treba dirati. Mogu reći da sam uglavnom zadovoljan odlukama žirija, budući da se pokazalo da su zaista pogodili ono što sam ja htio tom selekcijom; da su išli na dobra redateljska, dramaturška i prije svega glumačka ostvarenja koja kod publike izazivaju smijeh, što je bila osnovna koncepcija moga izbora.

Nagrađena, inače vrlo dobra, predstava Tetovirana ruža u Splitu je nakon premijere uglavnom od splitskih kritičara dobila loše kritike, a onda je ovdje, u drugom ambijentu doživjela ovacije od publike i nagrade žirija. Što mislite da je razlog tome?

— To se neprestano događa većini naših predstava. Kritička prosudba u jednoj predstavi i njen prijem kod publike vrlo rijetko su usuglašeni, događa se i to da predstave u vlastitom gradu, vlastitoj državi dobiju vrlo negativne ili mlake ocjene, a u inozemstvu prođu jako dobro, pa se onda poslije korigira i stav naših kritičara o tome, no ne mislim da je to nešto od čega bi trebalo praviti problem. Kao što sam već rekao, u slučaju naših žirija jednako su i kritičari isključivo odgovorni za svoj posao i u njihovu autonomiju ne treba dirati. Moj tekst, primjerice, nikog osim mene ni na što ne obvezuje. Ta predstava je, kratko i najnestručnije rečeno, odlična. Ona je rađena po dramskom predlošku Tennesseja Williamsa, koji nije nimalo smiješan i u kojem nema nikakvih elemenata komedije, a Boris Dvornik je napravio dramaturške intervencije koje su je promijenile u tragikomediju. Odlična glumačka ekipa i redateljica Ivica Boban iznijeli su je u tom pravcu i gledatelji su to znali prepoznati. Kad sam gledao predstavu u Splitu, također su bile ovacije kao i ovdje u Zagrebu.

Možete li nešto više reći o koncepciji Dana satire? Koliko je u njima uistinu ostalo satire iz naziva i je li ipak promjena vlasti nakon dugogodišnje vladavine HDZ-a ubila satiru?

— Mislim da je zapravo pad Berlinskog zida otklonio potrebu, pa i mogućnost, za satirom uopće u europskoj dramaturgiji. Česi su pisali briljantne satire, Poljaci su imali odlično satiričko kazalište, postojali su sjajni politički kabareti, kojih danas jednostavno više nema. Padom komunizma kao posljednjeg velikog totalitarizma dvadesetog stoljeća, u onom obliku u kojem je postojao do rušenja Berlinskog zida, zapravo je jednostavno nestala potreba za takvim umjetničkim oglašavanjem.

Društvene devijacije uvijek su podložne kazališnom propitivanju pa i ismijavanju, no to je tako već od antičke komedije i mislim da je to onaj put kojim će pisci i dalje pisati, pa će onda i taj festival morati nekako u okviru toga birati predstave koje dovodi.

Ipak u devedesetima je bilo izuzetno uspješnih satiričkih predstava, prvenstveno u kazalištu Kerempuh, no nakon promjene vlasti one kao da su nestale?

— Mislim da je izumiranje satire kao društvena pojava dobro i da je to, zapravo, znak postupnog odrastanja u nas još vrlo mlade i kržljave demokracije. Vlast sama po sebi, posebno ne neka određena, konkretna vlast, neki konkretni političari, jednostavno ne trebaju i ne mogu biti predmetom kazališnog zanimanja, oni zapravo ne smiju biti užasno bitni u našim životima. U visoko razvijenim demokracijama političari su državni službenici koji iz proračuna primaju plaću za obavljene poslove državne uprave i jednostavno nisu središte svijeta, jer to su ljudi koji dolaze i prolaze na političkim izborima, oni rade svoj posao, to je njihova profesija i za to primaju plaću...

Možete li se ukratko osvrnuti na naguravanje svih kazališnih festivala u vrlo kratki period, pri čemu se neki i preklapaju? Mogu li se Dani satire održavati, primjerice, u travnju?

— Kad počnu Marulićevi dani, onda neposredno slijede i preklapaju se Male scene u Rijeci, Festival glumca u Vinkovcima, Tjedan suvremenog plesa, Dani satire, Eurokaz, a i većina europskih festivala, pa nastaje vrijeme od tri mjeseca kazališnog kaosa koji prezasiti i nas kazališne ljude i medije, a onda opet dođe vrijeme u kojemu se mjesecima ne događa ništa. Ali većina naših festivala izravno je vezana za određeno kazalište. Dani satire, konkretno za Kerempuh, i nemoguće je u tom slučaju narušavati dinamiku sezone.

Za vrijeme održavanja Dana satire održana je premijera vaše drame u Venezueli, kojoj ste i vi prisustvovali. Možete li nam nešto više reći o premijeri?

— Riječ je o mom tekstu koji nosi Wildeovski naslov Važno je biti pozitivan, a crna je komedija, također oštra društvena kritika, ali ne politički intonirana. Tekst govori o društvenoj manipulaciji, o licemjerju društva, institucionaliziranoj manipulacijama, tuđim nesrećama. Izveden je u New Yorku u rujnu prošle godine, na Međunarodnom festivalu svjetskih dramskih pisaca i nakon toga je producentica iz Venezuele odlučila prevesti ga s engleskog na španjolski i postaviti ga na sceni. Predstava je već od početka bila obilježena jako dobrim spletom okolnosti. Prvo mjesto na kome je izvedena festivalski je centar Ateneo u Caracasu, gdje se događaju najbitnije stvari kroz sezonu i u vrijeme festivala.

Redatelj predstave Vicente Albaracin jedan je od najuspješnijih i najcjenjenijih mladih redatelja u Venezueli, a glumačka podjela zaista je sastavljena od zvijezda. Imao sam sreću da su pozvali čak četiri velike zvijezde. To su glumac Antonio Delli u glavnoj ulozi, i tri velike glumice: Indira Leal, Malena Gonzalez i Eulalia Sisso. Mediji su tako tu predstavu već unaprijed visoko rangirali, situacija oko premijere bila je vrlo uzbudljiva. Predstava je jako dobro prošla, i upravo sam primio poruku e-mailom da je produženo igranje predstave za još jedan tjedan, pa će nakon toga biti za još jedan tjedan, te da postoje pozivi za gostovanja u drugim gradovima Venezuele i za nekim gostovanjima u Evropi, tako da mogu biti jako zadovoljan.

Predstave Teatra ITD, kojem ste vi na čelu, također su doživjele veliki međunarodni uspjeh, međutim u medijima su veću pozornost privukla, pa čak dobila i duplerice, gostovanja poput onog Histriona u Americi kod hrvatskih iseljenika. Kako to objašnjavate?

— Nikad se ne ljutim na medije, jer su oni na tržištu i oni hrane potrebe svojih konzumenata. Prosječnom hrvatskom čitatelju puno je zanimljivije ako se jedna glumica potuče s drugom kolegicom u garderobi nego kad napravi dobru ulogu. Puno je zanimljivije kad jedan pisac ima kakav privatni skandal ili uvredljivu polemiku s nekim svojim kolegom, nego kad napiše dobar tekst. Mi smo zemlja pretjerano estradnog mentaliteta u najnegativnijem značenju te riječi. U tom smislu mediji moraju udovoljavati takvoj potrebi čitatelja da bi se prodavali, posebno visokotiražni mediji, i potpuno je razumljivo da je jedan stvaran ili izmišljeni skandal, ili stvaran ili izmišljeni eksces puno zanimljiviji čitateljima, dakle i medijima, od uspjeha nekakvog teatra na nekakvom međunarodnom festivalu. Nažalost je to tako. Živimo u takvom mentalitetu i u takvoj sredini i to je jednostavno naša sudbina. Mediji, međutim, nisu ni dužni ni plaćeni za to da bi postavljali kriterije i sustave vrijednosti. Za to postoje ozbiljnije ustanove, i tu vidim pravi problem.

Naime čovjek se osjeća pomalo tužno i povrijeđeno kad vidi da to što mi tu radimo puno više cijene vani nego u vlastitoj kući. Pogledajte na što sliči Teatar ITD, kazalište koje najviše od svih hrvatskih kazališta putuje po svijetu. Sram me primiti ljude u ovu ruševinu. Zidovi nisu prebojeni godinama, teatar je u potpuno zapuštenom i devastiranom stanju, naši glumci nemaju ni mjesečnu plaću, mjesečni honorar im ne dolazi na vrijeme. Jednostavno postoji sustavna nebriga i potpuni nedostatak interesa vlasnika i osnivača ovog kazališta, a to je Sveučilište u Zagrebu, koje preko Ministarstva znanosti i Studentskog centra brine o teatru, zapravo za našu sudbinu i za sve te naše uspjehe, koji ovdje očito ne znače ništa. Gradskom uredu za kulturu i Ministarstvu kulture ovom se prigodom moram zahvaliti jer oni vrednuju naše uspjehe. Dotacije koje nam daju iz godine u godinu rastu sukladno s tim uspjesima. No iako nam oni daju veliku potporu i to zadovoljava naše potrebe za programskom djelatnošću, ipak se o onom što je temeljna djelatnost — održavanje zgrade, održavanje uvjeta u kojima radimo, plaće naših glumaca, jednostavno više nitko ne brine jer je Studentski centar zapao u goleme probleme. To što mi vani doživljavamo velike uspjehe zaista je bitno isključivo nama koji se time bavimo, isključivo umjetnicima koji onda imaju barem neku satisfakciju za taj svoj trud, muku i rad u gotovo nemogućim uvjetima.

Možete li nam nešto konkretnije reći o samim gostovanjima?

— Kada govorimo o međunarodnim gostovanjima teatra ITD, u prvom redu moramo govoriti o predstavi Nesigurna priča Nataše Rajković i Bobe Jelčića, koja je nakon uspjeha u Hrvatskoj krenula na uspješno putovanje po inozemstvu — od Velike Britanije do Austrije, Belgije i Njemačke. Veliki uspjeh na Wienerfestwochenu, jednom od najozbiljnijih i najvažnijih festivala, tek je otvorio nove pozive i nova gostovanja za tu predstavu i uistinu, to što su kritičari o predstavi napisali, kako je to publika primila vani, zapravo je i nama samima bila začudna činjenica i gotovo smo svi fascinirani takvim reakcijama. Naravno i druge predstave teatra ITD uspješno su gostovale vani — Ljubavna pisma Staljinu s velikim uspjehom u Madridu, u zemlji iz koje potiče autor; naš Cabaret Begović gostovao je i u SAD i u Venezueli, Francuskoj, Belgiji. Riječ je o nekoliko projekata koje imamo i otprilike u svake dvije sezone po jednoj bitnoj predstavi koja onda ima svoj otvoreni put prema inozemstvu.

Što je ono što tijekom svog ravnateljskog mandata niste uspjeli realizirati?

— Nije mi uspjelo srediti oduvijek neriješeno statusno pitanje Teatra &TD, odnosno uvjete u kojima on radi; i zaista sam traumatiziran i nesretan položajem naših glumaca i žalosnim izgledom kazališta. To su još uvijek uvjeti pukog preživljavanja i borbe s kazališnim problemima koje druga kazališta uopće nemaju. Mi funkcioniramo u okviru golemog mehanizma Studentskog centra u Zagrebu, koji nije ni kulturna ni umjetnička ustanova. Sve ono što se u drugim kazalištima riješi u pola sata u nas se rješava mjesecima. Tijekom mog mandata, međutim, uspjeli smo ipak učiniti dosta stvari koje se izvana ne vide, ali koje su životno bitne za kazalište, primjerice konačno urediti pokusnu dvoranu, dobiti radionicu za tehniku, prostoriju za odlaganje arhive, video i foto dokumentacije. Kada sam došao u ovaj teatar, on je imao jedno staro računalo. Sad smo dobili potporu Ministarstva kulture za program informatizacije i krenuli u nabavku nužnih nekoliko računala u teatru, konačno načinili i našu web-stranicu koja nije postojala. Uspio sam proširiti ansambl Teatra &TD sa osam na trinaest glumaca, primajući isključivo mlade, ali najbolje od mladih glumaca. Došli su Nina Violić, Tvrtko Jurić, Nataša Dangubić, Olga Pakalović i Dražen Šivak. Tako smo zastupljenost vlastitog ansambla u podjelama mogli izuzetno povećati. Uspjeli smo povećati i broj gledatelja, broj izvedaba, broj gostovanja u zemlji i inozemstvu, te višestruko uvećati vlastite prihode od ulaznica i od sponzora. Kod nas ljudi još uvijek laički misle da voditi kazalište znači na papiru složiti njegov repertoar. No to bez većih problema može i svaki student dramaturgije. Osigurati uvjete u kojima se produkcija može pripremiti, realizirati i živjeti u postprodukciji jest zapravo vođenje kazališta. Ono što se izvana ne vidi uglavnom je bitnije i presudno za ostvarenje onog što se potom dogodi kao dobra predstava ili uspješno gostovanje, i to je najteži i glavni dio ravnateljskog posla.

Što Teatar ITD priprema u narednoj sezoni?

— Naredna sezona vrlo je bitna za Teatar ITD, za sve njegove djelatnike i za mene osobno. Iduće godine obilježava se trideset i peta obljetnica postojanja Teatra ITD i u toj sezoni planiramo veliki broj aktivnosti. Osnovna je zamisao da se na velikoj pozornici usmjerimo prema autorskim projektima mlađih hrvatskih autora, a da nam mala pozornica bude nekakav prozor u svijet na kojem smo radili najaktualniju i najuzbudljiviju svjetsku dramaturgiju, dakle na one tekstove koji dolaze iz svijeta kao najprovokativniji novi dramski tekstovi. Planirano je da u toj obljetničkoj godini kao središnji projekt napravimo Čehovljevog Galeba u režiji Janusza Kice, a u koji će biti uključen sav naš glumački ansambl.

Razgovarala Marijana Lisjak