Dobro, ali premalo

Dobro, ali premalo

Kada se film reklamira kao hrvatska komedija, glazbeni analitičar može pretpostaviti da glazba u takvu filmu ima važnu, ako ne i posebno važnu ulogu. S filmom Holding nije takav slučaj. Doduše, filmskih likova koji se na ovaj ili onaj način bave glazbom ima napretek: tu je pohlepni vlasnik glazbenoga studija, njegov sin ljubitelj heavy metalla, glazbeni producent koji »ne prodaje samo glazbu« (glumi ga filmski kritičar Dario Marković) i jedan djevojčurak koji se želi probiti na estradu pa je za uspjeh spremna učiniti sve (od plesanja pred roditeljima sa sušilom za kosu u ruci do razgolićenih reklamnih fotografija). Tu su također i simpatični tamburaši Asovi ravnice, kojih vođu glumi Dubravko Češnjak, svestrani mladi glazbenik čije se ime sve češće pojavljuje među izvođačima na filmu ili u filmu (on je zaslužan i za izvedbu nekih brojeva soundtracka Bogorodica). U svakom slučaju, glazbeno je društvo šaroliko, ali je film, osobito na početku (dok još nismo upoznali sve likove i nismo se uživjeli u radnju), glazbeno prilično štur.

Osim glazbenih brojeva koji se izvode uživo, bilo u studiju pomalo ogavnog Žabe, bilo u obližnjem kafiću, radnja je prepuštena sama sebi. Kao da je redatelj Radić ograničio skladatelja Appelta na samo nekoliko glazbenih brojeva koji su u film montirani reda radi. Neprizorna glazba doista bi mogla pomoći komediji da bude komedija, ali u ovom filmu neprizorna glazba pojavljuje se rijetko, i to u scenama koje bismo prije nazvali ozbiljnim nego komičnim (a bilo je toliko prilika da se komične ili kvazikomične situacije pojačaju glazbom!). Na zvučnoj se vrpci osim prirodnih šumova i prizorne glazbe raspoznaju samo ljubavna glazba za dva glavna lika i glazba opasnosti za blizance utjerivače dugova. I to je sve. Ipak, skladatelj Dinko Appelt doista se potrudio da ono malo glazbenih brojeva napiše filmski — njegova glazba ne smeta slici, najavljuje ljubavni zaplet, stvara osjećaj opasnosti u sceni koja prvi put prikazuje bizarne blizance (osim njihova neobična ponašanja glazba je ta koja izaziva nelagodu u gledatelja). Šteta što skladatelju nije dopušteno da se češće oglasi.

Manje je više uzrečica je koja u slučaju opsežnih partitura, bogatih instrumentalnih sastava te probitačnih glazbenih producenata i skladatelja koji film vole gušiti glazbom najčešće znači dobronamjerno i mudro upozorenje. No, u slučaju filma Holding rado bismo čuli više popratne glazbe, pa na kraju zaključujemo da manje ipak nije uvijek više.

Irena Paulus