Do mora, do slobode...

Do mora, do slobode...

Ponestaje prostora. Panorama najnovije bosanskohercegovačke poezije, priredio Željko Grahovac, Delta, Bihać, 2000.

Gotovo kroz sve pjesme u panorami bosanskohercegovačke poezije probija tuga i očaj ljudi koji su zatvoreni u bezizlaznoj klopci. Oni nisu krivi za to stanje i ne mogu ga promijeniti, čak ne mogu ni pobjeći — okrutno su i sadistički zatvoreni u prsten, u klopku iz koje nema izlaza. I sam sâm bio u Sarajevu na početku rata — kao student, gotovo bez igdje ikoga; osjećao sam se kao osuđenik na smrt. Često sam maštao da sam ptica i da mogu neopaženo preletjeti preko svih tih barikada do mora, do obale, do slobode. Očajno je priznati, ali u tom trenutku samo mi je to bilo preostalo. Započinjem esej s tom jeftinom metaforom, jer sam u nekoliko pjesama antologije također nailazio na eskapističke metafore o životinjama. Želim naglasiti posebnu metaforičnost, poetičnost pa i patetiku, za koju je rat bio jedini krivac.

Odgovor na rat

Ova bi se antologija mogla nazvati antologijom smrti — budući da gotovo svi pjesnici u odabranim pjesmama eksplicitno tematiziraju smrt i rat. Ona je ponajprije pjesnički odgovor na rat, na okrutni i srednjovjekovni rat; odgovor na sukob niskog intenziteta sa sofisticiranim metodama mučenja: teror, opsade, silovanja, etničko čišćenje i konclogori. U BiH dogodila se eksplozija iskonskoga zla, dogodio se rat na kraju dvadesetog stoljeća, u prilično razvijenoj sredini, sredini pisma i zakona, medijski višestruko premreženoj i spojenoj sa cijelim svijetom. Ipak, rat koji je brutalnošću i bestijalnošću potpuno preokrenuo stvari, izbrisao cjelokupni civilizacijski talog, stvorio zločinačku kriminalnu oligarhiju i preokrenuo sve vrijednosti.

Pjesnički govor u takvim uvjetima potpuno je nepotreban i bespredmetan, osim kao neka vrsta propagande, i on treba ustuknuti pred mogućnošću drugoga govora, govora žrtava, poniženih, obespravljenih, potlačenih — koji se svakako moraju boriti za pravdu i za svoju zanijekanu ravnopravnost. Ipak, s druge strane, pjesnički je govor u Bosni, pa i u Hrvatskoj, početkom devedesetih dospio u iznimno neobične okolnosti. Te su okolnosti bile toliko jake da su nametnule purizam, kristalnu jednostavnost, pročišćenje pjesničkog govora. Taj je govor morao proći katarzu i odmaknuti se od formalnih zahtjeva, dotad dominantnih u estetskoj logici moderne. Postao je neobično čist i činilo se kao da je započelo nešto novo.

Dvije struje

Čini se da u bosanskohercegovačkoj poeziji, onako na prvi pogled, postoje dvije struje, ili dva senzibiliteta. Starija je klasična, odgajana na pjesničkom nasljeđu stoljeća i prilično je metafizički orijentirana, iako se to uvijek ne čini tako. Druga struja zastupljena je nizom mlađih pjesnika koji na neki način pate od amnezije književne povijesti i za koje kao da je povijest tek počela. Oni su rođeni tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina onoga već prošlog stoljeća i njihova je poezija pod snažnim utjecajem novih medija: filma i televizije. U njihovim se pjesmama osjeća, vizualno, ali i psihološko kadriranje, spotovsko ili filmsko nizanje slika, što ih uvelike obilježava, naravno uza sve ostale razine koje njihove pjesme posjeduju. To je onako grubo, osnovna podjela ove antologije. Počevši negdje od Semezdina Mehmedinovića — koji je inače radio na šanku u kultnom kafiću Zvono — stihovi kao da su dodirnuti čarobnim štapićem, svi mladi autori življe i uvjerljivije prikazuju rat. Njihove su slike i situacije uspješnije, senzibilnije, jače. Njima svakako valja pridodati i Milu Stojića, koji je bio anticipator takve vrste poezije. Čitajući pjesme mladih: Senadina Musabegovića, Asmira Kujovića ili Maje Andrić — šteta što Igor Štiks nije ukoričio svoje vrlo dobre ratno-izbjegličke pjesme — ulazimo u jedan poseban svijet, svijet Sarajeva, koji unatoč dramatičnosti situacije nudi stanoviti književni ugođaj, zagonetku, labirint i pustolovinu. Taj rat u Bosni, taj katalog užasa, postaje paralelna i vrhunska literarna činjenica, nešto poput Drugog svjetskog rata u očima Jeana Paula Sartrea, postaje mentalni prostor čije iskustvo privlači čitatelja i on u njega prodire kao u deveti krug pakla. Uz tematiku rata, u ovoj antologiji zastupljena je tematika svjetskog egzila. Riječ je o pjesnicima koji su se raselili diljem svijeta i koji pišu iz novih vizura. No ta tema nije toliko uspješna kao ratna, iako je isprva mnogo obećavala i iako je nudila različite perspektive.

Treba li sažalijevati Bosnu? — zapitao se Baudrillard u eseju iz devedesetih. Jasno je da su Zapadnjaci koji su izvana sažalijevali Bosnu i Hercegovinu posredno priznavali vlastitu nemoć, a postoje također i profesionalni sažaljevači — ali sve je to šala prema beznađu onih koji su ostali unutra. Stvar je iskustva: što živimo u goroj situaciji — pišemo, čini se, bolje pjesme.

Rade Jarak