Čežnja za Bellinijem

Čežnja za Bellinijem

Imamo pjevače, i to mlade, koji mogu zadovoljiti vrlo teške zahtjeve Bellinijeve glazbe

U sjeni stote obljetnice Giuseppea Verdija u Zagrebačku operu stidljivo je došao Vincenzo Bellini, podsjetivši da se rodio prije točno dvije stotine godina 3. studenoga 1801. u Cataniji na Siciliji. Umro je pod nikada potpuno razjašnjenim okolnostima 23. rujna 1835. u Puteauxu pokraj Pariza. U prigodi dvjestote obljetnice rođenja ušao je u HNK u Zagrebu (u druga hrvatska kazališta, kako se čini, neće nikako) na mala vrata, na Opernu matineju 10. lipnja, a izišao s ovacijama kakve se ne čuju baš tako često i zaključkom kako raspolažemo izrazitim belinijevskim lirskim sopranom. Dirigent Zoran Juranić, vrstan poznavatelj njegova opusa, odabrao je za koncertnu izvedbu četiri poznata ulomka iz Norme te nekoliko manje poznatih ili zagrebačkim izvedbenim tijelima posve nepoznatih ulomaka iz opera Capuleti i Montecchi, Puritanci i Mjesečarka.

Izvrsna Adela Golac-Rilović

Tko zna iz kojih razloga u hrvatskoj glazbenoj reprodukciji zapostavljen kompozitor (osim povremeno Norme), autor prekrasnih dugih, dugih melodija čijoj se ljepoti divio i skladatelj posve različita senzibiliteta Richard Wagner, vrlo je omiljen u pjevača, točnije pjevačica, što je bilo razvidno iz njihova pristupa njegovoj glazbi. Unatoč za vokaliste ne baš pogodnu prijepodnevnom terminu, svi su se svojski trudili da dadu najbolje što mogu. Rezultat je bio adekvatan njihovim sposobnostima, a one su u žena bile znatno veće nego kod muškaraca. U ženskom kvartetu dobrih pjevačica i muzikalnih interpretkinja, Miljenke Grđan u Mjesečarki te Renate Pokupić i Diane Hilja u Normi posebno se istaknula Adela Golac-Rilović. To je mlada umjetnica s istančanim osjećajem za Bellinijevu glazbu, prirodnih glasovno-pjevačkih predispozicija za nju i s dovoljno tehničkog znanja da je suvereno izvede. Ispravno to uočivši maesto Juranić povjerio joj je glavninu koncerta, dvije vrlo duge i svake na svoj način osobito zahtjevne arije — Giuliette iz Capuletija i Montecchija i Amine iz finala Mjesečarke te duet iz Norme, u kojima je pokazala veliku muzikalnost, svjež, čist, kristalan glas, prelijepa piana, duge legato fraze, suvereno vladanje koloraturama i posebnu izražajnost. Njezino potpuno poistovjećivanje s likom, kao i duboko, istinsko predavanje glazbi, prenosilo se na slušatelje, koji su je obilato nagrađivali pljeskom i onda kad joj se dogodio mali kiks, koji je pak uvjerljivo preokrenula u svoju korist.

Slabiji muški solisti

Kvartet muških solista — tenori Damir Fatović i Nikša Radovanović, bariton Ozren Bilušić i bas Ivica Trubić — unatoč očiglednu htijenju, nisu bili istih dometa kao njihove kolegice. Prinos zbora i orkestra varirao je, ali znajući kako je za naše orkestre Bellini osobito teška (!?) zadaća, a zbog prozračne se orkestracije sve vrlo dobro čuje, možemo i s tim sve u svemu biti zadovoljni. Zoran Juranić proniknuo je u duh ranoga talijanskog belkanta, u kojemu se silina osjećaja zatvara u klasične forme, on osjeća onu Belliniju toliko svojstvenu dimenziju transcendentalne ljepote i zna je prenijeti na svoje izvođače, a samim tim i na slušatelje. Koncert je jednostavno ugodno protjecao, i to je pružalo, dakako, uz lijepo pjevanje onih koji su uistinu lijepo pjevali, zadovoljstvo i užitak.

Tko zna hoće li Zagrebačka opera osluhnuti bmlo publike i udovoljiti njezinoj želji za češćim izvedbama Bellinija, koju je vrlo jasno izrazila dugotrajnim pljeskom. Imamo pjevače, i to mlade, koji mogu zadovoljiti vrlo teške zahtjeve Bellinijeve glazbe. Trebao bi to biti poticaj da se repertoar obogati kako bi se Zagrebačka opera uvrstila u niz opernih kuća koje njeguju glazbu možda najvećega predstavnika umjetnosti pjevanja te ugledala na Bečku državnu operu, primjerice, koja će sljedeće sezone premijerno izvesti Mjesečarku.

Marija Barbieri