Četiri godišnje zime

Četiri godišnje zime

Jozefina Dautbegović, Božja televizija, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2001.

Teško je obučenome govoriti o golome.

Bez obzira što desetljeća preferiranja formalnih analiza gotovo kao pristojnost nalažu neprimjećivanje sudbinskog udjela i naginjanje vage s onoga što prema onome kako, u slučaju knjige Jozefine Dautbegović postoji snažno sudbinsko neravnovjesje između onoga tko čita i onoga tko je napisao stihove. Odatle stid govorenja o ovoj knjizi: njezina puna pohvala može biti by silence. Ali nepotpuna pohvala zato ne može preskočiti ono što. Jer za Jozefinu Dautbegović tijelo je riječju moralo postati — da bi nadoknadilo izgubljene volumene i ispunilo stečene praznine. Ikonografski, ova eksplozivno mirna, distancirana, ironična i samoironična knjiga pronosi, perpetuira, funkcionira kao egzorcizam totalnoj ekspatrijaciji i eksproprijaciji. Na tom fondu leti grlica kroz rešetke i kao predmet u ručnoj torbici nosi se glogova kruna na kraju glogova niza (glogov trn, glogov kolac, glogova kruna). Jer nije dosta ubiti vampira. Treba biti spreman preduhitriti ritmičko zadavanje boli, u pravilnim razmacima (»Mišlju, riječju, djelom i propustom«), a to se može samo tako da se staccato poveže. Ništa doslovno, nikakva opća povijest nije ispisana u ovoj knjizi. Tek jedan jedini pridjev evokacija, Bosanska zima, kao oznaka mjesta. Tek jedan jedini lokalitet imenovan i trenutak datiran, Plehan. Mislim da sam prošloga mjeseca verificirala plehanski ljubičasti jorgovan i da još drhtim od istih slabosti. Otada, od napuštanja Bosne, sve je postalo labilno. Sile teže i ravnoteže, arhitektura kuća, nasuprotno postavljena bića. Teško stečena lakoća kućica u svemiru — stečena tako što je izmaknuto tlo pod nogama — proizvela je neke vrste negativnu bajku. Ima u pjesmama Jozefine Dautbegović pravog obrnutog Andersena, upravo u Božiću 1998.: igre svjetlošču i iluzijama, obredima iščekivanja i nedohoda, kao u nekoj Djevojčici sa žigicama. Što se više ljuljaju i relativiziraju izvanjski prostori, to se jače pounutarnjuje biće, prema vlastitim uputama, na temelju vlastitih iskustava (kucanje srca prema unutra). U tome unutra dešava se zatim neobičan oblik introspekcije, kao kad svježe mrtav čovjek lebdi iznad sebe na operacijskom stolu. Istodobno je to distanca i strast, neopisiva, srednjovjekovna; bljedilo i boje, spektralno i karnalno, drevno i novo, likarija i televizija. Motivi tehnološke i informatičke provenijencije samo su praćenje razvoja Biblije za nepismene, razabiranje nespoznatljivog razvojem primijenjene metaforike. Osobno, televizija je za mene uvijek bila najpriručniji dokaz o postojanju paralelnih svjetova. Uključiš smrt jednoga programa i nađeš se u drugome (vidi opet pod jednu tešku bajku, pod Malog princa). Tako se Jozefina Dautbegović služi tim elektronskim metaforama kao što bi se u neko drugo doba bila služila psićem zaborava, lađom, ili kamerom (da se sjetimo Dragojevića). Njezin odnos prema Bogu stoga nije manje zahtjevan i topao. On je samo, kao i ostalo, zaštićen od suviše lakog dosjećanja.

Od teškog lebdenja knjiga Jozefine Dautbegović sadrži i neke od najtežih i najpotresnijih ljubavnih pjesama novijega hrvatskog pjesništva — neke od njih možda će stati uz bok pjesmi Vesne Parum Ti koja imaš nevinije ruke. Mislim konkretno na pjesmu Moj neprijatelj i demon.

Sve to što je Jozefina Dautbegović ispisala neobičnom elegancijom, bez ikakva pada u ispovjedno ili narativno, bez zloporabe pridjeva ili genitivnih usporedbi, ispisano je naizgled govornim, a zapravo iznimno osobno i gotovo pravilno ritmiziranim rečenicama: stihovima koji gotovo preferiraju stanovite sklopove i brojeve slogova. Baština je to onoga dara koji smo prepoznavali kod Tadijanovića: kod njega čudesno pojavljivanje poezije iz nehaja, kod Jozefine Dautbegović iz visokoprogramiranog projekta primarnog sporazumijevanja. No njezina je pjesma istančan artificijelan izradak, dramatizirana stankama i kratkoćama. Usudila bih se kao nepreskočivog pretka označiti Tina Ujevića, Žedan kamen, pa bih čak i napomenula određen primjer (»Ima prostora koje su davno napustili ljubavnici...« — »Ima osjećaja što su kao pusti hramovi/Mrtvih bogova u koje pastva ne vjeruje više...«). I čini mi se značajnim primijetiti da su pjesme Jozefine Dautbegović zapravo vraćanje zatvorenoj formi, ali na jednoj drugoj, konceptualnoj razini: vraćanje zatvorenoj formi čudom poante.

Božja televizija, napokon, jedna je od knjiga za koje moram s uzdahom reći da bih ih rado napisala, rado potpisala, i koje su mračni predmet moje želje — »jer znam kako je sve od čega se drhti prijelazno«.

Željka Čorak