Braća Radić ili kako umanjiti Stjepana Radića

Moram priznati da sam, s obzirom na ondašnje prilike, imao pokatkad nepotrebno provokativan jezik... Negdje početkom 1971, tvornica pića Badel, lansirala je novi proizvod, konjak Cezar, što mi je dalo ideju da na jednoj priredbi »ispalim« pomalo otrovnu duhovitost. »Čemu našem vinjaku ime Cezar«, pitao sam s pozornice publiku, nezadovoljan, tobože, stranim imenom u vremenu narodnog buđenja? »Što će nama to strano ime, jer, uostalom, kakve veze imamo mi Hrvati s Cezarom«? Nakon oklijevanja sekundu-dvije, poskočio sam, »eureka«! »Pa, naravno, imamo i te kakve veze! U čitavoj povijesti parlamentarizma, naime, samo su Cezar i Hrvat Stjepan Radić bili ubijeni u parlamentu od parlamentaraca«! Iako publika baš i nije voljela yu vrstu »gorkih« viceva, pljesak je bio velik. Podatak o ovoj originalnoj vezi između Cezara i Radića bio sam našao, koju godinu ranije, u knjizi Zvonimira Kulundžića Atentat na Stjepana Radića...

U godini 1971, koja je u povijest ušla kao vrhunac hrvatskog proljeća, ali i kao godina njegova pada, imali smo, kao s neba poslane, dvije velike nacionalne obljetnice. Tristo godina mučeničke smrti Petra Zrinskog i Krste Frankopana i stotu obljetnicu rođenja Stjepana Radića, koji je, također — nota bene — mučenički umro 43 godine ranije. Kažem to zato što nam je obljetnica njegova rođenja bila divna prigoda da, uglavnom, govorimo o njegovoj — smrti...

Zrinsko-frankopanska urota

Obljetnica zrinsko-frankopanske urote iz 1671. bila je prilično naglašeno obilježena. Između ostalog, u zagrebačkoj katedrali, predsjednik Matice hrvatske Jonke otkrio je poprsja tih hrvatskih mučenika i u prigodnom slovu nazvao ih »borcima za slobodu Hrvatske«... Ali osim, da tako kažem, standardnih prigodnih, poticajno nacionalnih i uglavnom emotivnih govora, bilo je tu pokušaja i kritičkog osvrta na urotu. Tako je profesor Pejović, potpredsjednik Matice hrvatske, objavio u »Hrvatskome tjedniku« tekst Zrinsko-frankopanska urota, iz koga saznajemo da je Petar Zrinski, navodno, rekao engleskom putopiscu Tollu: »Turci u budućnosti neće predstavljati nikakvu opasnost za našu egzistenciju. Poslije uzmaka Turaka ostaju Beč i Mletci od kojih je opasnost za nas nerazmjerno veća od one od strane Stambola«. Opravdavajući, najvjerojatnije, svoju sklonost suradnji s Turcima, Zrinski dalje tvrdi kako »talijanske snage za nas (dakle) ne dolaze u obzir, francuska politika je neiskrena, a engleski kralj nema interesa na Dunavu...« Pejović drži da je to bila kongenijalna ocjena strategijske situacije i međunarodnih političkih prilika! Najveća zanimljivost svega toga jest činjenica da ta strategijska ocjena, stara 330 godina, ima, po svemu sudeći, još mnogo poklonika i danas među Hrvatima...!? Ili, ako ništa drugo, »geopolitička« razmišljanja Petra Zrinskog svjedoče da na ovim prostorima, »kongenijalna« politička kombinatorika ima zaista dugu tradiciju sa — najčešće — lošim rezultatima, kakve je, uostalom, imala i ona samog Petra Zrinskog...

»Obljetnica« braće Radić

Tih je dana Franjo Tuđman mnogo pisao i govorio o Stjepanu Radiću. Brojna je predavanja o njemu i politici HSS-a te o njegovu tragičnom kraju nakon atentata u Beogradu, održao po ograncima Matice hrvatske. U »Hrvatskom tjedniku« od 11. lipnja, već na prvoj stranici, velika je najava Tuđmanova teksta Živi Radić, o stotoj obljetnici rođenja. Godinu ranije bio mi je darovao svoju knjigu Velike ideje i mali narodi, koja je izazvala veliko zanimanje javnosti, iako su neki stručnjaci s neodobravanjem odmahivali glavom kada je bila riječ o znanstvenoj utemeljenosti tih Tuđmanovih tekstova. »On nije nikad studirao povijest«, zgražali su se ti ljudi koji su zapravo bili, hoćeš-nećeš, svojevrsni stupovi onoga totalitarnog režima, jer, udobno zavaljeni u fotelje svojih dotiranih znanstvenih ustanova, uživali su status zaštićenih društvenih uglednika te se »nisu bavili politikom«, kako se tada formulirala svaka vrsta kukavičluka i nezainteresiranosti za istinske probleme života.

Tuđman je volio razgovarati o Radiću. Jednom sam ga pitao zašto se stalno ponavlja sintagma braća Radić? »Da, da, dobro si to primijetio. Nije to bez vraga! Sve to nameću i forsiraju komunisti i anacionalni elementi da bi umanjili lik Stjepana Radića. Svaka čast Antunu, ali samo je jedan veliki Radić«! Doista, u tom bratskom dvojcu, blijedi ili čak potpuno nestaje veliki Vođa i Učitelj! Da je tomu tako, uvjerio sam se čitajući ovih dana dnevne novine onog vremena. Komunistički dužnosnik, iz trećeg ešalona, stanoviti Stjepan Ivić otišao je bio, tijekom svibnja 1971, u Trebarjevo Desno, rodno mjesto Radića, radi priprema proslave »stote obljetnice rođenja — braće Radić«! Braća Radić, dakle, ne samo da su nerazdvojan pojam, nego su i pupčanom vrpcom vezani jer su zajedno — rođeni! Ništa zato što je Antun bio tri godine stariji...

Preostaje mi samo da se pitam kakva je to nekritička sila inercije natjerala današnju Hrvatsku seljačku stranku da nedavno u Trebarjevu Desnom otkrije spomenik — braći Radić?