Bond, James Bond

U povodu ciklusa filmova na HTV-u

Već gotovo četrdeset godina pratimo filmove kojima je glavni junak tajni agent 007 James Bond, i vjerojatno je da o tim fimovima ne možemo reći mnogo nova. Pisali su o njima autoriteti najrazličitijih profila i razina, a kako je taj lik iznimno popularan, većini je i nevažno što i tko je pisao o vjerojatno najslavnijem čovjeku od akcije iz druge polovice 20. stoljeća. No, budući da se na HTV-u prikazuje serija tih filmova, ipak — radi podsjećanja a i radi ponekih anticipiranja — nabacimo nekoliko činjenica. Ta serija filmova nastala je prema romanima Škota Iana Fleminga (1908-1964), od 1939. pripadnika britanske mornaričke intelligence-službe. Iako je pretežito radio u kancelariji, Fleming je bio fasciniran odgovornošću i, napose, dinamičnim obilježjima svoje struke, pa se tvrdi da je stoga i mistificirao svoju ulogu: nepotrebno je nosio nož kojim se služe komandosi, a, dostojno njegova Bonda, prema vlastitu pričanju, imao je pri ruci i nalivpero napunjeno plinom suzavcem — jer, nikad se ne zna u kakvoj se situaciji može naći čovjek poput njega. Nije, istina, postao Somerset-Maugham ili Graham Greene, ali je zato 1953, prvim romanom o Jamesu Bondu (Casino Royale), postigao veći komercijalni uspjeh nego spomenuti njegovi zemljaci, koji su djelovali u istoj službi Njezinoga Veličanstva. Roman je, kao i većina ostalih (ukupno četrnaest), zainteresirao i američko tržište, a Flemingu je osobito godilo kada je J. F. Kennedy izjavio da Iz Rusije s ljubavlju ubraja među svojih deset najomiljenijih knjiga. Zaljubljen u Flemingove romane dodao bi: da je nesretni predsjednik uza se imao Bonda, ne jedino kao lektiru, povijest bi danas možda išla drugom stazom.

Europski hit u SAD-u

Fleming nije dugo čekao na ulazak u svijet filma, a ni na uspjeh u njemu. Prvenac Doktor No (1962) postigao je veliki uspjeh, a još veće imali su idući filmovi — u kojima se uspostavila definitivna verzija serije. Iz Rusije s ljubavlju i Goldfinger bijahu filmovi s još spektakularnijim scenama u početku i na kraju filmu, s preciznijim rasporedom ljepotica, sa songom koji pokriva još veći dio špice, a stoga i s povećanom duljinom. Sve agentove šarmerskobonvivanske manire temeljitije su se razradile, povećao se broj ambijenata (luksuznih i prijetećih) u kojima on operira, sredstva obračunavanja s protivnicima postala su sofisticiranija itd. itd. Da bi se ilustrirali uspjesi te serije, dovoljno je spomenuti rezultate gledanosti u Sjedinjenim Državama. Prvenac je privukao tek prve pobornike tajnoga agenta, a onda se dogodilo nešto što nije doživjela ni jedna europska produkcija u SAD: Iz Rusije s ljubavlju našao se na 17. mjestu najgledanijih filmova godine (1964), Goldfinger već na trećem (1965), Operacija Munja na prvom (1966), Samo dvaput se živi na drugom, a Casino Royale na trećem — oba 1967, U službi Njezina Veličanstva na šestom (1970), Dijamanti su vječni na trećem (1972), Živi i pusti umrijeti na četvrtom (1973). Poslije nije išlo baš tako dobro, ali i dalje zavidno, pa ni danas utržak tih filmova nije zanemariv.

Iako nabrajanja prihoda živciraju pristojna čovjeka, njima je trebalo posvetiti nekoliko redaka jer je, kako rekosmo, fenomen Bond bez presedana u povijesti britanskoga pa i europskog filma što se tiče američkoga, a i svjetskog tla. Ekranizirali su se zato svi njegovi romani, a danas se iskorištavaju i njihovi pojedini motivi, kao što se izmišljaju i nove priče, smještene u suvremeni politički kontekst. Ipak, željeli mi to ili ne, serija je malo ostarjela.

I zapravo, u ovom se napisu odlučujemo na kraću periodizaciju, na prikaz razvoja ekranizacija Flemingovih romana. Dakle, u početku su se ekranizirali romani, sada se pišu novi scenariji. U početku je nastupao nenadmašivi Sean Connery, a zamijenio ga je kompetentni, ali ipak nešto fragilniji Roger Moore. Slijedili su manje uvjerljivi agenti, doduše, dobri glumci, ali bez magnetizma prethodnikâ: lakše ih je zamisliti u scenama grubih razračunavanja nego u kasinu. Producenti su se poveli za trendom koji dostatno ne respektira rafinman.

Daleke Bondove mladosti

Uslijedile su i gore nedaće. Promijenila su se vremena — ukus, žanrovske zaokupljenosti, a i politička situacija. Hladni rat, blokovska podijeljenost, žuta opasnost — kada nastadoše Flemingovi romani — čine se kao vrijeme već daleke Bondove mladosti. Ratom zvijezda i novim svjetskim poretkom nastale su nove mitologije i najveći junaci u tipu čovjeka od akcije konflikte su počeli riješavati u svemiru i u budućnosti, na što se producenti filmova o Bondu ipak (još?) nisu mogli odlučiti. James Bond bio je spasitelj zapadnoga dijela čovječanstva, i to po zemaljskim mjerama akcije nad akcijama pa tako jednu od svojih većih neprilika, uvodeći taj grad u svijet filmske mašte, doživljuje i u malome Zagrebu s provincijaliziranim kolodvorom (Iz Rusije s ljubavlju). Arnold Schwarzenegger i Bruce Willis spašavaju, međutim, čitavo čovječanstvo, jer je svijet kojemu oni pripadaju počeo gubiti dostojna suparnika na kugli zemaljskoj. U eri globalizacije James Bond kao da je malo-pomalo počeo gubiti posao, upravo kao i neki agenti europskih tajni službi. Preostalo mu je, na primjer, kao u najnovijem filmu, Svijet nije dovoljan, da se u zemlji svojih nekadašnjih neprijatelja bavi sadašnjim unutrašnjim problemima te zemlje, što u populistički orijentiranu filmu još ne može djelovati kao simbol spašavanja čitavog čovječanstva. Održavajući superiornost u realnom ili postmodernističkom razvoju serije, svoj bi cinizam mogao na kraju usmjeriti i prema sebi samom. A mi koji na to ili na nešto drugo čekamo — pitajmo se koga bismo radije izabrali za našega spasitelja: njega ili spomenute nove junačine...