Ambiciozno, opsežno, uvjerljivo

Ambiciozno, opsežno, uvjerljivo

Raymond Aron, Mir i rat među narodima, prevela Bosiljka Brlečić, Golden marketing, Zagreb, 2001.

Aron kao polazišnu točku uzima klasičnu tezu, preuzetu iz Rousseauove političke filozofije: prirodno stanje među državama (stanje potencijalnog rata) razlikuje se od građanskoga stanja unutar država, jer, naposljetku »rat nije odnos čovjeka prema čovjeku nego odnos države prema državama«. Ta idealno-tipska shema prema kojoj će ratovi (kao isključivo međudržavni) postojati sve dok prirodno stanje ne bude prevladano nastupanjem konačnoga svjetskog mira, ujedno sumira problemska polja kojima se autor bavi u ovoj neobično opsežnoj (908 str., kilogram i pol) i ambicioznoj knjizi. Ona se, kao što je već djelomice naznačeno, svodi na teorijsku razradu socioloških problema međunarodnih odnosa, odnosno na teoretsko-političko pitanje rata i mira među narodima, pri čemu je — poput svakoga dobra, ali i pretenciozna udžbenika — smisleno podijeljena na četiri poglavlja: teorija, sociologija, povijest i prakseologija. Knjiga je nastala prije četiri desetljeća (u jeku hladnoga rata), a to se na svakoj stranici knjige vrlo jasno naslućuje. Pokušaj političko-diplomatskog iscrtavanja karte ondašnje međunarodne pozornice u mnogome je bio određen tadašnjom prijetnjom hladnog rata te ondašnje blokovske podjele. Aronova se namjera, međutim, ne zaustavlja samo na trenutačnoj dijagnozi diplomatskih i ekonomskih sustava, socijalnih fenomena koji bi uz pedantnu statistiku mogli pomoći pri iscrtavanju suvremene političke kartografije. Upravo suprotno, ambicioznost knjige leži u njezinoj namjeri da razjasni fenomen ratova u njihovu širem teorijskom (dijalektika borbe), sociološkom (prostor, resursi, nacije i režimi) te povijesnom (antika, srednji vijek, 19. stoljeće) aspektu. Utoliko njezin opseg barem donekle opravdava težnju za sveobuhvatnošću.

Suzdržavanje od uporabe nuklearnog oružja

Izbor referentnih autora vrlo je konvencionalan, ali i siguran: posve je razumljivo da će Aron u argumentaciji posegnuti za Rousseauom, Montesquieom, Proudhonom ili Schmittom, a kontekst je uokviren nezaobilaznim Clausewitzom i Kantom. Dijalektiku mira i rata Aron primjenjuje na velik broj povijesnih ratova, razmatrajući pluripolarne i bipolarne sustave, odnosno politiku bipolarne ravnoteže; pritom nije posve jasno koristi li se on povijesnim primjerima da potkrijepi hladnoratovski model ili obratno? Naglasak je u svakom slučaju na stalnoj kombinaciji odvraćanja, uvjeravanja i subverzije. Ukratko, on planetarni sustav u naše termonuklearno doba vidi kao stanje u kojem su uvjeti snage i moći određeni suzdržavanjem od uporabe nuklearnog oružja te time nemamo situaciju klasičnog rata, nego nešto još gore — neprekidnu prijetnju totalnog rata u kojem se u sekundi može uništiti cijeli planet. Zanimljivo, govoreći o heterogenosti planetarnog sustava, on blokovsku podjelu ne smatra uzrokom uvođenja atomskog oružja, nego se ona objašnjava kao mehanička posljedica situacije nastale nakon Drugog svjetskog rata (što je u cjelini i danas neosporan argument). Strpljiva čitatelja na kraju ne očekuje gotov ili pak nužno optimističan zaključak: hoće li čovječanstvo (sudjelujući u povijesti koja je prvi put postala univerzalna) nastaviti tragičnu igru u sjeni apokalipse ili će ljudska svijest nadvladati plemensku? Hoćemo li znati odabrati između povratka u predindustrijsko doba i ulaska u poslijeratničko doba, nije više nerazrješiva dilema, no da li je ona uistinu i ostvariva? Jer, prema Aronu, pravi mir nije tek odsutnost rata, nego njegovo potpuno ukinuće.

Kome je namijenjeno?

Dva se pitanja pojavljuju nakon čitanja Aronova djela: komu je knjiga namijenjena i u kojoj je mjeri i danas teorijski i prakseološki aktualna? Pravnicima i sociolozima vjerojatno će smetati prenaglašeno esejiziranje i prevelika opširnost; povjesničarima i filozofima problem bi mogao biti redundantnost, odnosno golema količina ponekad potpuno nepotrebnih podataka (pogotovo statistika), a prosječni čitatelj ionako ne čita ozbiljne knjige, osobito ako imaju više od dvjesto stranica. Šteta, jer ovo je ambiciozno teorijsko-političko djelo među najboljima te vrste, u svakom slučaju najekstenzivnije. Nastalo u specifičnim (geo)političkim hladnoratovskim te teorijskim uvjetima i kontekstu (francuski liberalizam i njemačka teorijska misao), ono ne govori s pozicije znanstvene samodostatnosti, nego ostaje otvoreno kako prema mogućim kritikama/nadopunama, tako i prema političkoj situaciji nakon pada Berlinskog zida. Korekcije su dakako moguće, štoviše nužne, ali metodološko-teorijski okvir četiri desetljeća nakon nastanka ne gubi mnogo na aktualnosti. Pogotovo uzevši u obzir suvremene, postmoderne ratove, koji i dalje čekaju opsežnu i kompetentnu teorijsku analizu.

Tonči Valentić