Životne priče

Životne priče

Andrija Orlić rođen je 1914. u Puntu na otoku Krku. Godinama je bio državni službenik na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Sada je u mirovini. Od godine 1950. član je Fotokluba Zagreb. Izložbenom aktivnošću počinje se baviti od godine 1951. Od tada, tijekom godina izlaže na više od dvjesto izložbi u zemlji i inozemstvu, diljem Europe, Azije, Afrike, Amerike i Australije, pri čemu osvaja 32 nagrade u zemlji i 17 u inozemstvu.

Za kreativni fotografski rad godine 1958. Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu zvanje kandidata majstora fotografije, a godine 1976. i zvanje majstora fotografije. Međunarodna asocijacija fotografske umjetnosti (FIAP) dodjeljuje mu godine 1967. zvanje AFIAP (artist FIAP), a godine 1971. zvanje EFIAP (ekselencija FIAP).

Za dugogodišnji fotografski društveni rad dobitnik je niza javnih društvenih priznanja, od kojih navodimo najvažnije: zlatna značka FKZ (1959), brončana, srebrna i zlatna plaketa Narodne tehnike (1961, 1966. i 1968), nagrada Tehničke kulture Zagreba — statua Zlatna krila (1970), orden rada sa srebrnim vijencem (1971), zlatna plaketa Fotosaveza, javno priznanje i nagrada Hrvatske zajednice tehničke kulture (1996).

U Fotoklubu Zagreb bio je više godina voditelj izložbene sekcije (1950-1957), tajnik Kluba (1960), predsjednik Kluba u dva navrata (1961-1963. i 1967-1968) te tajnik Fotosaveza Hrvatske (1975).

Zaslužni je član Fotokluba Zagreb, Fotosaveza Hrvatske, Narodne tehnike Zagreba i Hrvatske zajednice tehničke kulture.

Objavio je više članaka o fotografiji u »Foto-kino reviji« i »Tehničkoj kulturi«. U godinama 1979. i 1980. bio je dopisni suradnik u »Vjesniku«, u rubrici O fotografiji četvrtkom.

Održavao je brojne tečajeve fotografije, pri školama, poduzećima, ustanovama, na Medicinskom fakultetu i drugdje. Za potrebe Zavoda za tehničku kulturu Hrvatske, zajedno s inženjerom Berislavom Horvatom izrađuje skripta za dopisnu fotoškolu. Autor je knjige Uvod u fotoamaterizam, koja doživljava više izdanja (1979, 1980, 1983. i 1986), a izdanje iz godine 1980. prevedeno je na engleski jezik. Zahvaljujući pedagoškom radu Fotosavez Hrvatske dodjeljuje mu zvanje nastavnika i instruktora Saveza.

Andrija Orlić održao je dvanaest samostalnih izložbi fotografije (Zagreb 1958. i 1975, Pečuh 1978, Zagreb 1979, Križevci 1981, dvije u Zagrebu 1985, Jastrebarsko 1986, Zagreb 1988, Karlovac 1989, Zagreb 1994. i Zagreb 1995).

Vladko Lozić

U našoj se fotografiji ime Andrije Orlića prvi put javlja 1950. Od tada nerazdvojno je vezan za Fotoklub Zagreb, u kojem će dugi niz godina obavljati razne dužnosti i na najbolji način pomagati u razvoju fotografije u nas. Izlagao je na mnogim izložbama, na kojima je redovito dobivao nagrade i priznanja.

Prizore na koje je nailazio putujući zabilježila je njegova kamera i povezala ih u jasnu cjelinu svakodnevnih događanja. Ispričao je svoju priču, vezanu uz čovjeka, uz trenutke njegova života — bez šokova i nasilnih tumačenja. Služeći se specifičnim fotografskim sredstvima i ne izlazeći iz okvira tih zadanosti, osmislio je vlastiti način i osobni put. Detalji koje nam nudi nikada nisu izvan čovjekova domašaja, oni su dnevno prisutni u svakom od nas i dio su svega onog što često pojednostavljeno nazivamo životom. To i jest život, ispričan vizualno jasnim i jednostavnim jezikom. Stoga su njegove fotografije razumljive i kod prikazivanja najneobičnije situacije.

Svaka od njegovih fotografija realizirana je tehnički besprijekorno i otkriva nam autora kao istinskog znalca i majstora. Sjedinio je, dakle, svoju vještinu, iskustvo i gledanje u nešto iznadprosječno. Orlićevo je fotografsko stvaralaštvo nastalo mirnim i staloženim načinom — onako kako je tekao i sam autorov život.

Zdenko Kuzmić