Veza sa svijetom

Veza sa svijetom

Još kad dodam da su na predstavama viđeni mnogi mladi umjetnici koji trenutno polaze vanjske visoke škole, čini mi se da je jedna od perspektiva i zadataka Tjedna održavanje tih veza, koje je uostalom i potaknuo ili barem podupro Hrvatski institut za ples i pokret Mirne Žagar. Sve je to bio dio vizije otvaranja hrvatske plesne scene i umrežavanja u europske tokove

Završio je 18. tjedan suvremenog plesa, događanje sada već šire priznato i čvrsto udomljeno u Zagrebu. Festival je, kao i dosada, ostao veza sa svijetom. Nove predstave, novi umjetnici na svjetskoj sceni. Neki koje već znamo održali su se i ponovno dolaze. Neki su se izgubili u velikoj i stalnoj konkurenciji, a neki su nam, iz financijskih razloga i tehničke neopremljenosti naših kazališta, ostali nedostupni. Komentara je bilo različitih, kao i obično. Osobno ne bih rekla da je ovaj festival bolji ili lošiji od prethodnih. Opet je ponuđena paleta različitih pristupa i viđenja umjetnosti pokreta i tjelesne izražajnosti. Bilo je golih tijela, ali ne i uvredljivih. Jérôme Bel barata praznim tijelom, simpatičnim i tužnim u uzaludnu traženju identiteta. La Ribot tijelo izlaže i, kao umjetničko djelo — prodaje. I dok se američka The Bang Group prekrasno i neopterećeno zabavlja svim i svačim od dječje strasti cuclanja palca do holivudske lakoće postojanja, buto plesači Tanje Zgonc polako će i dugo puštati bijeli prah kroz prste. Neobični David Zambrano slobodnom solo improvizacijom izbjegava bilo kakav sustav definiranja. Njegova tehnika zove se niski let. Plesni vitalizam južnoafričke grupe Moving into Dance Mophatong jednostavno je uvijek osvježenje. Solo šamanskog potomka Vincenta Sekwatija Mantsoe bila je po mnogima najljepša večer Tjedna. Njegova strast i trans na sceni naježili su publiku, sveti i nedodirljivi u začaranu prostoru razgovora s duhovima predaka.

Nakon Mantsoeove predstave još teže pada sjećanje na Soul Truus Bronkhorst i Mariena Jongewaarda koji su mnogo toga načeli, ali duše nisu nigdje našli. Tješi tek činjenica da se to događa i drugima. (Uostalom u HNK-ovu programu za svibanj/lipanj u njihovu terminu predviđeni su Ricochet iz Velike Britanije s predstavom The Enigma of Sin & Cut — očigledno se nažalost dogodilo nešto što je poremetilo planove organizatora Tjedna.)

Zrelost koja dolazi s punoljetnošću festival je, na inicijativu Ive Nerine Gattin, potvrdio sjajnom novinom. Petnaest mladih polaznika radionice plesne kritike i analize, pod angažiranim mentorstvom Nataše Govedić, promišljalo je tijekom cijelog Tjedna, teoretski i kritički temu: kako pisati o tijelu. Problem plesne kritike u zemlji bez mogućnosti višeg plesnog obrazovanja, bez (još i dokle?) plesnoga centra s infotekom, bez izdavaštva, nije bezazlena činjenica. Rezultat je međusobna zatvorenost neshvaćenih umjetnika čiji rad nije nikad temeljito analiziran i kontekstualiziran te omraženih kritičara koji imaju stalnih problema s urednicima oko cjenkanja za prostor posvećen plesu.

Osamnaesti tjedan ostavio je prilično prostora i domaćim umjetnicima. Uz već izvođene predstave kao što su 2tri4 (ZPA&BAD Co.) i Čovjek-stolac (BAD Co.) — gdje sam saznala da se novim koreografima uz Nikolinu Bujas, Pravdana Devlahovića i Aleksandru Janevu pridružio i Goran Sergej Pristaš, priliku su dobile tri premijere. Moreška//SFIDA Studija Mare najbolja je u fotografijama, svjetlu i kostimu crnih ratnika. Ostalog nema. Pet itekako već viđenih izvođača (Pavlić, Mokrović, Badurina, Liverić i Orlić) ostalo je izvan vremena i prostora, u pozama, bez energije, emocije, priče. To zašto još na kraju, nakon kratka mačevanja, umorni popadaju po podu, pa se počnu smijati, igrati igru asocijacija s mačevima — od štafete do sisa — nedokučivo je kao i koreografija Mare Sesardić Krpan i dramaturgija Ivane Sajko.

Marija Ščekić plesno je školovana u Montrealu. Zanima je improvizacija, slobodan tijek pokreta u vremenu i prostoru, impulsi i eforti, prijenos energije između izvođača. U hrvatsko/kanadskoj koprodukciji grupa plesačica (Belić, Božiković, Kocon, Jurić, Allen, Fancello, Ščekić) pod naslovom njezina projekta Histeria nova izveo je T-I-ME...sindrom 4A.

Irma Omerzo francuski je đak, članica svjetski poznate Decoufleove kompanije. U intimi male Gavelline scene postavila je predstavu o ljubavi: Mi — nous. Čistu i čudesno prirodnu, suptilnu i prisnu u dojmljivoj izvedbi Aleksandre Janeve i Pravdana Devlahovića.

Još kad dodam da je Tomislav Jeličić, plesač, koreograf i pedagog na Akademiji za ples u Hamburgu, za vrijeme Tjedna održao odlični plesni seminar, i da su na predstavama viđeni još mnogi mladi umjetnici koji trenutno polaze vanjske visoke škole, čini mi se da je jedna od perspektiva i zadataka Tjedna održavanje tih veza, koje je uostalom i potaknuo ili barem podupro Hrvatski institut za ples i pokret Mirne Žagar. Sve je to bio dio vizije otvaranja hrvatske plesne scene i umrežavanja u europske tokove. Nedvojbeno se vide rezultati sustavnog educiranja, no, kad se već bavimo strategijom razvoja kulture, uz redovitije organiziranje gostovanja (Zar će se to stvarno događati samo jedan tjedan godišnje?) sljedeći korak mogao bi biti ponuda — dovođenje stranih novinara i menedžera u kulturi i pomoć domaćim umjetnicima da se prezentiraju na inozemnoj plesnoj sceni.

Maja Đurinović