Ulazak u trenutak

Ulazak u trenutak

Konflikt je u tome što je ples u biti proces, dakle kretanje, transformacija, prolaz, prijelaz, a da bi mogao postojati pred publikom i na tržištu uobličen je u produkt, dakle u fiksiranu, zamrznutu cjelinu koja se može prodavati, ponavljati, koja je stalna, čvrsta, koja je zatvorena u vlastiti početak i kraj

U svakoj umjetnosti postoje rubna mjesta gdje se nalaze eksperimentalne, radikalne, avangardne, off ili jednostavno drukčije uporabe umjetnosti. Na tim mjestima spajaju se različite forme i rađaju nove. Često te nove forme žive na margini, u offu, stvarajući svoj krug poklonika, svoje zakonitosti, vrijednosti, svoju refleksiju i više ili manje utječu na središte zbivanja. No događa se da takve rubne forme i njihovi predstavnici budu nekim mehanizmima društva povučeni i apsorbirani u centar zbivanja i tada je utjecaj njihovih inovacija snažan i mnogostran.

David Zambrano takva je pojava u plesnom svijetu koja po obrazovanju, viđenju plesne umjetnosti i po svojoj scenskoj osobi uspijeva kršiti i ono malo preostalih dogovora oko suvremene plesne umjetnosti, a ipak je jedan od trenutačno najtraženijih plesnih pedagoga na europskoj sceni i sve češći gost velikih plesnih festivala. Do sada je podučavao u četrdeset i jednoj zemlji, a prvi put je u Hrvatskoj. Na 18. tjednu suvremenog plesa održao je radionicu tehnike fly-low (nisko letenje) i improvizacije te se predstavio solo predstavom Pjesma o zubu i improviziranim solom.

Rođen je u Venezueli, a trenutačno živi u Amsterdamu, gdje podučava na School for New Dance Development (Školi za novi plesni razvoj). Prvo plesno obrazovanje stječe istraživanje folklornih formi Venezuele, no spontano se okreće improvizaciji i smišljanju vlastitih načina kretanja. U trenutku kada prihvaća ideju o plesu kao vlastitom životnom izboru, odlazi u Ameriku, gdje studira kod Simone Forti, koreografkinje, plesačice i plesne inovatorice, istaknute predstavnice američkog postmodernog plesa. Inovacije Simone Forti vrlo su vidljive u radu Davida Zambrana, a napose njezino israživanje svakodnevnih pokreta, za razliku od zadanoga plesnog vokabulara koji uključuje određenu estetiku, tjelesnu virtuoznost, i koji povlači za sobom emocionalna, psihološka i društvena značenja. Simone Forti, kao i cijeli američki postmoderni krug, koji je djelovao šezdesetih i sedamdesetih u New Yorku (Yvonne Reiner, Steve Paxton, Trisha Brown, Deborah Hay, Lucinda Childs, Douglas Dunn, Meredith Monk) istražuju prirodne načine kretanja kao što su hodanje, trčanje, kotrljanje, puzanje, najčešće u strukturiranoj improvizaciji, time radikalno mijenjajući ideju o plesu i demokratizirajući plesnu umjetnost.

No Simone Forti uvodi u improvizaciju strukturu igre kao organizacijski element improvizacije. Američka teoretičarka postmodernoga plesa Sally Banes u knjizi Terpsihora u tenisicama ovako opisuje osnovna obilježja rada Simone Forti: »Strukture igre Simone Forti antidoti su kako simbolički nabijenim naracijama tradicionalnog modernog plesa i nelimitiranim improvizacijama Anne Halprin. U svim igrama Simone Forti, od najjednostavnijih radova do društveno kompliciranih pravila igre... do natjecanja... postoji snažna, temeljna struktura za motiviranje pokreta. Fundamentalni elementi plesa — balans, težina, momentum, energija, izdržljivost, tjelesna artikulacija — istraženi su na izravan i ekonomičan način. Ono što je važno nije toliko pokret sam, nego raspon pokreta, od vrlo opuštenih do vrlo napetih, koji mogu biti razvijeni u logičnom slijedu, poštujući pravila igre, no bez restriktivne estetike pokreta.«

Rad u studiju Simone Forti, koja pušta studente da sami nalaze svoje kretanje i metodu pokretnih asocijacija, doveli su Davida Zambrana do osmišljavanja nekih specifičnih načina koji su se razvili u tehniku nisko letenje, koju podučava širom plesnog svijeta. Isto tako, utjecaj Simone Forti i američke postmoderne vidljiv je i u tome što podučavanje ne zadržava isključivo na profesionalnoj razini, nego radi i s neplesačima. Razlog tomu je, kaže Zambrano, »potreba da se dijeli, da se dijeli užitak, veselje igranja i kretanja«. U podučavanju često spominje otvaranje prema informacijama koje postoje svuda oko nas u prostoru i u nama, u našem tjelesnom i umnom sjećanju, pohranjene u nekom teško dokučivu središtu/spremištu. Plesna tehnika Zambranu nije cilj, nego mu služi kao alat, kao način za otvaranje prema svim tim raspršenim informacijama, tom znanju koje je posvuda i koje je ljudsko tijelo, poput radija ili receptora, sposobno prihvatiti i prepoznati.

Tako je 18. tjedan suvremenog plesa, dosljedan u prikazivanju što šireg spektra novih zbivanja, završio otvarajući vrata na našoj sceni vrlo malo poznatoj plesnoj formi, a to je umjetnost plesne improvizacije. David Zambrano započeo je svoju solo predstavu strukturiranom improvizacijom, lomeći tako okvir plesne predstave kao fiksirane koreografske cjeline. Iako kao zasebna izvođačka forma plesna improvizacija postoji od šezdesetih godina 20. stoljeća, tek se odnedavno improvizatorske predstave probijaju u selekcije velikih festivala, rame uz rame sa savršeno koreografiranim, režiranim i izvježbanim predstavama. Pomak upućuje na potrebu osvježavanja i traganja za mogućim rješavanjem konflikata koji plesna umjetnost nosi u sebi. Ponajprije to je konflikt proces-produkt, odnosno predstavljanje plesa kao fiksirane cjeline. Konflikt je u tome što je ples u biti proces, dakle kretanje, transformacija, prolaz, prijelaz, a da bi mogao postojati pred publikom i na tržištu uobličen je u produkt, dakle u fiksiranu, zamrznutu cjelinu koja se može prodavati, ponavljati, koja je stalna, čvrsta, koja je zatvorena u vlastiti početak i kraj.

Razne su strategije kojima umjetnici pokušavaju omekšati taj konflikt. Prikazivanje radova u nastajanju, work in proces, dakle nazavršenih radova blaža je varijanta, dok je otvorena improvizacija, open improvisation, radikalno i jasno odustajanje od predumišljaja koreografije. Otvorena improvizacija svojevrstan je pomak unatrag prema jednostavnijoj, ispražnjenijoj plesnoj formi koja pred publiku iznosi mogućnosti trenutka i plesača improvizatora koji odgovara tim mogućnostima na licu mjesta i bez prevelika oklijevanja. Svijest o trenutku, povezanost s trenutkom i zajednički ulazak izvođača i publike u rizik otvaranja prema ovdje i sada, dakle prepuštanje i odustajanje od autorske kontrole. Ono što ostaje prikazivanje je neposredne inteligencije plesača.

Jasan je nemir plesnih selektora i programatora u predstavljanju improvizatorskih predstava, jer predstava jednostavno ne postoji unaprijed, no razumljivo je i sve veće zanimanje publike za istinski živu umjetnost.

U svom improviziranom solu, prikazanom u četvrtak 7. lipnja u DK Gavella, Zambrano se odlučio za sigurniju varijantu, unaprijed čvrsto strukturirajući prostor i svjetlo pa čak i glazbu, dakle čvrsto organizirajući pravila igre. Vjerojatno je razlog takva izbora u osluškivanju pulsa publike, koja nije naviknuta na otvorenu improvizaciju. Osobno smatram da takav kompromis nije bio potreban, jer je samo doveo do stanovite pobrkanosti kazališnih žanrova.

Kako publika ulazi, s razglasa se čuje ženski glas koji drži predavanje o znanju života, spominjući odmor, pravilnu prehranu, vježbe disanja i malo meditacije kao recept za život u sreći. Govori o radosti i opuštenosti, govori o strahu kao nedostatku ljubavi i o povezivanju s većom inteligencijom, o opuštanju u širu svijest. Govori o znanju života i o mayi — iluziji koju živimo bez istinskoga znanja... Zambrano paralelno s tekstom o otvara stražnja vrata na potpuno ogoljenoj sceni i pušta snažan, osljepljujući snop svjetla u publiku, igrajući ispred tog svjetla, postajući figura u svjetlu. Tekst završava pitanjem Što reći osobi koja umire?, kada Zambrano zatvara vrata i kreće u improvizaciju koja se sastoji od slijeda duhovitih, teško povezivih pokretnih asocijacija, koje često iznenađuju, nasmijavaju i zbunjuju. Tijek pokreta ili ples zamijenjen je kretanjem koje vrlo često podsjeća na svakodnevne pokrete, graničeći i s mimom, a povremeno sklizne u potpuni apsurd.

Sam Zambrano u razgovoru koji smo vodili nekoliko dana prije predstave opisuje osjećaj i iskustvo improvizacije: »To je kao rijeka, ponekad je divlja i silna i nosi nas, ponekad je voda mirna i tiha i mi jednostavno plivamo, ponekad nam donese neku granu pa se uhvatimo za nju, idemo ispod vode, na površinu... ili kao jahanje divljeg konja, on nosi posvuda, no pokušavaš ostati na njemu, ne pasti... to je otvaranje nekoj energiji koja je veća od nas i mi se njome poigravamo, pazeći da nas ne polomi... Odgovoriti na pitanje što je to već zalazi u religiju. Improvizacija je uspješna kada postoji istinska veza između publike i izvođača. Izvođač može ponavljati iste pokrete ponovo i ponovo, može odabrati određenu kvalitetu kretanja, no važno je da postoji veza s publikom, s cijelom dvoranom.« Improvizacija se završava igrom s rampom, dugom oko sedam metara, koja je od početka vidljiva na sceni. Nju Zambrano okreće prema publici, prebacuje preko glava gotovo do petog reda, uvlači u publiku, potpuno otvarajući prostor igre i na gledalište. Nedvojbeno, veza je s gledalištem uspostavljena, i to na vrlo neočekivan i izravan način.

Atipična scenska pojava Davida Zambrana može se opisati kao iznimna lakoća kretanja i brzina, no možda najvažnije kao duhovitost i humor na granici komedije. Ponekad njegov rad podsjeća na stand-up-komedije, gdje izvođač improvizira pred publikom, zabavljajući, no vrlo često otvarajući vrlo bitne i snažne teme iz privatnog i javnog života. Nije čudo stoga da je još jedna od Zambranovih inovacija vrlo uspješna serija kazališnih razgovora i improvizacija David Zambrano predstavlja. Plesni umjetnici poput Anna Teresa de Keersmaeker, Jordi Cortes, Tomas Houert, Simone Forti, Jennifer Monson... odvažili su se ući u improvizaciju sa Zambranom, a zatim otvoreno razgovarati pred publikom u obliku sve popularnijeg talk showa.

Pjesma o zubu, uz glazbu Janis Joplin, drugi dio Zambranove večeri, duhovita je igra o uranjanju i izranjanju, o dubini i površini. Izvrsno komunicirajući, zabavljajući i iznenađujući publiku, David Zambrano nedvojbeno je stekao poklonike u zagrebačkoj publici koja traži stanovitu lakoću, ironiju i samoironiju u plesu.

Zanimljivo je da sam Zambrano o sebi, pomalo ironično, govori kao o dizajneru pokreta radije nego li da se naziva koreografom ili plesačem. Iako ga svrstavaju u postmoderni ples, new dance i improvizaciju, sebe smatra klasičnim plesačem! Ne u smislu klasičnoga baleta, nego u smislu jednostavna uživanja i radosti kretanja.

»Za mene je improvizacija način preživljavanja«, kaže David Zambrano, »često prolazimo kroz vrlo fiksirane točke u životu, koje ne možemo zaobići, i moramo naći načina u svom umu da to preživimo. To je improvizacija, mogućnost da transformiramo bilo koju situaciju po želji.«

Iva Nerina Gattin