Trodioba svijesti

Trodioba svijesti

Stjecajem okolnosti, prije šest-sedam godina sprijateljio sam se s poznatim švicarskim producentom i redateljem animiranih filmova Robijem Englerom. Zahvaljujući tom prijateljstvu upoznao sam život tipične švicarske obitelji više srednje klase i način odgoja djece u toj doista neobičnoj planinskoj zemlji. Englerovi imaju tri sina. Robi se, dakle, bavi sofisticiranom djelatnošću, oboružan je tehnologijom kakve nema u čitavom Zagrebu, a sve to u obiteljskoj kući daleko izvan grada, u pravom seoskom ambijentu. Dok su klinci bili mali jako im je bilo važno zdravo prirodno mlijeko, pa ga je Robi svakodnevno nabavljao od seljaka udaljena dva-tri kilometra od njegove kuće. Ali... Švicarska ima zakon po kome krave smiješ imati samo iznad određene nadmorske visine! Pa kako Švicarci uglavnom izmišljaju što bi radili da rade što manje (jer imaju ušteđevinu do sudnjeg dana, a svakodnevne poslove obavljaju im stranci), onda uglavnom provode radne dane provjeravajući funkcioniranje već tisuću puta provjerenih vlastitih zakona. Pa su s najnovijom laserskom, ili kakvom već tehnikom došli rečenom seljaku provjeriti nadmorsku visinu. I ustanoviše da mu krave pasu gotovo dva i pol metra ispod dopuštene nadmorske visine. U roku od tri dana seljak je morao prodati krave i moj prijatelj Robi bio je primoran ići po mlijeko desetak kilometara dalje.

Sad ćete bolje razumjeti nastavak priče, jer ova kolumna govori o crtićima, a ne o kravama.

Dakle, prije sedam-osam godina zapazili Švicarci koji imaju djecu, a među njima i moj prijatelj Robi, da klinci po čitav dan gutaju neke čudne japanske stripove. Provode sate i sate uz te sličice kao opčinjeni. Robi je, kako bi shvatio svoju djecu, što je jako važno da bi ih mogao usmjeriti, a usmjeravanje djece švicarski je nacionalni kredo, pročitao i sam stotinjak tih stripova. Nije ništa shvatio. Stripovi su mu se činili bezličnima, trivijalnima, bez ikakve radnje, bez poruka, bez jasnih odnosa među likovima i bez ikakva sučeljavanja dobra i zla. Samo besmisleni mooving egzotičnih karaktera, za koje ne možeš jasno razabrati da li su svemirci ili neke izumrle živine. Što je najgore, klincima je bilo svejedno čitaju li nove ili već pročitane stripove.

I onda je švicarska vlada osnovala autoritativnu komisiju sastavljenu od psihologa, filozofa, sociologa, umjetnika... koji će proniknuti u tu tajnu i na vrijeme vratiti dječicu na pravi planinski put.

Na sreću, za Zapadom kaskamo i u lošim stvarima. Do nas nisu nikada ni došli ti japanski stripovi, ali jest ono što su oni trebali samo sondirati: crtani filmovi. Nije nam potrebno izvješće švicarske komisije da bismo shvatili zašto klinci gutaju crtiće o Simpsonima, o junacima South Parka, Pokemone, Teletubbiese... Filmove čije poruke završavaju s posljednjim kadrom.

Do moje šeste godine roditelji su mi dali već tisuće operativno-moralnih naputaka kako ću odrasti. Nekoliko tisuća sljedećih dala mi je škola do moje desete godine. Na prvom satu vjeronauka učili smo lekciju koja se zvala Zašto živimo, a na prvoj ispovijedi svećenik me pitao onaniram li...

Klince danas nitko ništa ne poučava niti pita. Sve je, kao, jasno. Živimo u svijetu trodiobe vlasti, općeg prava glasa, jednakih prava za svakoga. No, kako doista nismo svi isti niti su nam šanse iste ma kako se Amerikanci upinjali dokazati kako svatko na ovome svijetu može postati američki predsjednik samo ako se zove George Bush Junior, to licemjerje i sveopću sprdnju prikrivamo širokim osmijesima, a ispod stola raste sveopća makljaža. Živimo u svijetu bez ikakve duhovne koncepcije i nejasna projekta napretka što je u rukama poduzetnika koji imaju tajne hareme i troše ozon nemilice da ne ostane djeci, ljubomorni što će ih djeca nadživjeti.

Djeci je jasno što se zbiva. Čitajući stripove i gledajući crtiće u kojima je samo akcija zakon, a sve drugo gnjavaža, nastoje proniknuti, jer znaju da moraju djelovati brzo, kako gaziti bližnje da ih zgaziš što više, a ne oštetiš tabane.

Živimo, kažu, u svijetu u kome su ratovi iza nas. Kraj povijesti. Šipak! Najveći sraz dogodit će se između generacija. Jedino i posljednje dobro što još možemo učiniti jest: pomozimo im da nas pobijede.

Joško Marušić