Travnata padina Sirivalja

Sirivalje kao lokaliteta nema na zemljovidima. Dugo je čekala da joj dođe netko bez pile i bez kose. Zato mi je s vremenom sama ispričala priču o sebi. Htjela je jezično čista (ni kao lokalni sir ni kao drek) osvanuti zapisana u mojoj kolumni

Ako se vozite od Zagreba prema Rijeci, morate se provesti kroz Severin na Kupi. Nekoć je to mjesto bilo otprilike na pola puta između Zagreba i Rijeke, no kilometraža se s novim režimom cesta mijenja. I ne samo ona. Mijenja se i udaljenost i važnost jedne prometnice, pa će tako i dobra stara Lujzijana (prozvana tako po Mariji Lujzi, ženi Napoleona I.) uskoro postati periferna cesta za lokalni promet, možda i sablasno pusta, kao što je opustio i njezin malo dalji krak ispred i iza Delnica. A nije tome tako davno kako je ta cesta po tko zna koji put opravdala i svoje carsko ime i naziv hrvatske prometne žile kucavice. U Domovinskom ratu često je bila i jedina veza kontinentalne Hrvatske s Primorjem i Dalmacijom. Da se ona — ne daj Bože — prekinula, Primorje i Dalmacija mogli su vrlo lako otplutati u nepoznato poput Atlantide. Cesta je izdržavala i izdržala. I postala još jedna neznana junakinja koju su djelitelji odlikovanja zaboravili. Kao što se nitko nije sjetio obdariti odličjem zahvalnosti ni Paški most, koji je, onako trošan, nosio na svojoj jednoj jedinoj upotrebljivoj »špuri« teret cijele civilne i vojne Hrvatske. Što ćemo; dobra djela tako su nam kratko na pameti i u srcu.

Za piš i čik pauzu

Severin na Kupi svakako je vidio i puno boljih dana. To poznato goransko kirijaško mjesto nekoć se dičilo Frankopanovim dvorcem na litici iznad Kupe i terasasto uređenim perivojem s promenadom. O tom lagodnom ladanjskom vremenu (lovište i lov razumiju se sami po sebi) svjedoče tek nijeme osakaćene kamene nimfe i jedan isluženi kameni vojnik, sada potpuno nemoćan da ikomu pruži vitešku zaštitu. Uz gospodarsku zgradu pretvorenu u vatrogasni dom (druga je postala klaonica), taj miles gloriosus u pozi sveca pravednika nije više čak ni na mrtvoj straži ponad još uvijek srebrnastozelene bistre Kupe. Ni Bog više ne stanuje u (razvaljenoj i devastiranoj) kapelici unutar zida oko dvorca. Sve smo uspjeli uništiti: i prirodu i Božji dom, tko zna koliko puta otkako je svijeta i vijeka.

Severin (centar, city) danas je oveće smrdljivo, neuređeno, kvrgavo parkiralište, nastalo čupanjem i preseljenjem benzinske crpke. Služi za piši čik pauzu (ljepše rečeno: mjesto za »kavicu«; tepanje ovom napitku baš ne razumijem, no neka mu bude). Inventivniji šoferi mogli bi ga prozvati Gablecovo. I tako jednoga proljetnog dana davne i povijesne 1971. svidje se Bogu dovesti me u blizinu Severina, do susjednih Močila, pa još malo ubrdo do travnate padine čudna i zagonetna imena — Sirivalja. Pa kao što je svojim starozavjetnim ljudima znao prišapnuti gdje da se zaustave i sagrade dom, tako je valjda imao dobar razlog da i mene dovede baš na to brdo neobična imena. Naravno, zbog samoga imena. Neka se pomučim otkriti što ono znači. Močilci ga izgovaraju Sirivalja i Serivalja; kažu »na Sirivalje/Serivalje« (a ni Močila ne zovu tako nego Močile).

Dakle, na tom »Zauberbergu« podigli smo drvenjaru (nažalost, ne svojim rukama, jer naše nježne gradske ruke ne mogu držati ništa teže od olovke). Seljačka pak glava znala je »projektirati«, a ruka izvesti, sve što je družini trebalo za život — od krova do ruha i kruha. A mi, velegradski »lajbeki«, mogli smo samo buljiti kao telad u šarena vrata i diviti se kako »na te naše Sirivalje« pod vještim tvrdim seljačkim rukama opet niče draganićka drvena ljepotica — rastavljena, prenesena i sastavljena bez ijednoga željeznog čavla.

Pučka asocijativnost

Dugo nisam znala što bi Sirivalja mogla značiti. Priprosti ljudi skloni su pučkoj etimologiji, koja me zabavljala svojom asocijativnošću. Jedni su govorili: »To znači sir im valja.« A sira (više) ni od korova. Ovdašnja seoska djeca uskoro će kravu prvi put vidjeti u zoološkom vrtu. Drugi su bili skloniji »fekalistici«, dakle raznim precizno opisanim drekadama. Kao da žive na dreku i od dreka — poput Nauraca u Mikroneziji, koji su nekontroliranim izvozom već opasno nagrizli svoj fosfatni otok od ptičjega dreka, guana, pa im prijeti opasnost da nestanu u dubinama Tihog oceana. Naravno, ni jedno takvo »stručno« lokalno tumačenje nije mi otkrivalo ništa od uporno zagonetnog imena. A prava su rješenja, kao i uvijek, tu — pokraj nas. Treba samo dobro pogledati oko sebe, uočiti gdje si. Onda vidiš da je Sirivalja brdo koje zatvara 5 km dugu dolinu, dragu prema Lukovdolu (da, da, Goran, proljeće, pjesnici, recitatori, vijenci...). Klupko se počelo odmatati. Serra u talijanskom (i u francuskom) znači nasip, branu, pojas. Glagol serrare pak zaklopiti, zatvoriti, stisnuti, sklopiti. (Nije to jedini naš lokalitet koji nešto zaklapa. Po svom prirodnom zaklopcu koji štiti ulaz u lučicu prozvana je i dražesna Zaklopatica na Lastovu.) A valle je već vrlo udomaćena riječ za dolinu, dol, (u)valu. Znači, Sirivalja zatvara dolinu prema Lukovdolu. Sada su mi se počeli javljati u glavi i gizdavi rođaci — franc. Serravall i tal. Serravalle, ni manje ni više nego čak iz San Marina. Jer upravo su i Francuzi i Talijani imali na ovom terenu svoje prste. Dokazuje to između ostaloga i franc. prezime Gervais, koje — osim dragoga mi Drage — nose i danas neki »obični« ljudi u Gorskom kotaru (sjećam se još uvijek svoje bivše goranske studentice Violete Gervais, koja je sigurno već dugo »bivša Gervais«). A u I. svjetskom ratu upravo su Talijani na »mojem« brdu krčili vinograde, od kojih je ostao još pokoji zidić (i jedna zaboravljena trta frankovke koja je odoljela svim ugarima i kosilicama).

Sirivalje kao lokaliteta nema na zemljovidima. Dugo je čekala da joj dođe netko bez pile i bez kose. Zato mi je s vremenom sama ispričala priču o sebi. Htjela je jezično čista (ni kao lokalni sir ni kao drek) osvanuti zapisana u mojoj kolumni.