Svjetlo iza zatvorenih vrata

Svjetlo iza zatvorenih vrata

Razgovor u povodu zagrebačke i hajdelberške premijere Naranče u oblacima

Ivana Sajko diplomirana je dramaturginja, poznata kao urednica i voditeljica bivše HTV-ove emisije o kazalištu V efekt. Njezin tekst Naranča u oblacima odnedavno se redovito izvodi na daskama Zagrebačkog kazališta mladih, ali i Theatra der Stadt u Heidelbergu. Za Naranču i Rebro osvojila je nagrade za najbolji dramski tekst Marin Držić. Suosnivačica je plesnog teatra BAD co., gdje je između ostalog i dramaturginja, a nedavnu premijeru u sklopu 18. tjedna suvremenog plesa doživio je njezin novi dramaturški uradak fight-dance predstava Moreška/sfida. Jedna je od urednica magazina za izvedbene umjetnosti »Frakcija«, koji izdaje Centar za dramske umjetnosti. S Ivanom Sajko razgovarali smo nakon povratka iz Njemačke.

Kako je primljena predstava u Heidelbergu?

— Izvrsno. Heidelberg je sveučilišni grad te ima fenomenalnu publiku koja omogućava kazalištu da se poigrava s raznim koncepcijama. Nakon premijere sve su izvedbe bile pune, a nedavno sam dobila i press-clippinge kritika, koje su izvanredne. Mislim da je olakotna okolnost za takvu recepciju i činjenica da Naranča u oblacima nije lokalno obojena. Od pisaca koji dolaze iz sredina marginaliziranih bilo jezično, bilo geografski naspram tzv. Zapadne Europe očekuje se da budu zaokupljeni problematikom vlastitog podneblja. To i jest često tako. Naravno, sve ovisi o vlastitom umjetničkom izboru, no posljedica je ta da u doticaju s vanjskom recepcijom takva djela dobivaju posve drukčiji predznak — egzotiku. To nije dobro jer se stvara razina očekivanja koju bi i ostali morali slijediti, neka istočnoeuropska ili, još gore, balkanska poetika. Budući da ni u kojem slučaju ne želim biti doslovna, ne želim se svesti na lokalne teme ni pisati ispovijedi, u mojim dramama izostaje ta kontroverznost egzotike. S te je strane uspjeh u Heidelbergu te naposljetku i ugovor s poznatim frankfurtskim izdavačem Verlag der Autoren bio iznenađenje.

Naranče u Heidelbergu

Atmosfera i tekst dijelom su me podsjetili na Sartrevu Iza zatvorenih vrata. Je li taj tekst imao utjecaja na stvaranje Naranče u oblacima? Gdje nalaziš inspiraciju za drame koje pišeš?

— Sartre nije imao veze s Narančom u oblacima, no jasno mi je otkud dolazi pitanje. Taj problem teme u mojim dramama često se izvrće u neki egzistencijalistički mrak, no ono čime se bavim jest situacija koja dolazi nakon tog mraka. Kako u graničnim, bezizlaznim situacijama pronaći svjetlo, način preživljavanja? Možda je ta težnja analogna i situaciji u kojoj živimo? Evo ipak jednog latentnog lokalizma! Svi mi imamo samo jednu opsesiju tijekom života, jedno pitanje na koje odgovaramo u varijacijama.

Kada bi se analizirali moji tekstovi s tematske strane, vidjelo bi se da je uvijek riječ o nekoj posljednjoj situaciji, trenutku koji na prvi pogled ne može imati nastavak. Zanimljiv mi je taj procijep koji izmiče klasičnim sukobima i zapletima, te već samim trajanjem upućuje na neko razrješenje na kraju, u krajnjem slučaju spokoj kao preduvjet za sreću. Četiri drame o optimizmu, kako glasi podnaslov moje knjige, upravo je pokušaj da se obranim od onih sartrovskih preuveličavanja i naslovom usmjerim iščitavanja. Dakle, inspiracija ne dolazi iz teme, ona je opsesivna i uvijek prisutna. Dramski tekst uvijek iznova postavlja novi problem forme koji želim riješiti: na koji način izgraditi dramu na jednoj jedinoj situaciji koja nema peripetija ni karaktera, kako didaskalije učiniti performativnima i izjednačiti ih npr. s tekstom dijaloga? U Naranči u oblacima ti se problemi tek postavljaju, no svaka me nova drama vodi bliže razrješenjima koja smatram stilskom osobinom i, uostalom, jedinim privatnim interesom.

Naranča je završena još 1997. Četiri godine poslije postavlja se istodobno i u Njemačkoj. Kako to da hrvatske kazališne kuće redovito ne prepoznaju kvalitetna djela na vrijeme?

— Kazališna kuća apstraktan je pojam koji čak i na toj razini nema značenja koja bi ga i na koji način obavezala na neko sustavno praćenje novih tekstova, angažiranje mladih redatelja i dramaturga, brigu za poticanje novih umjetničkih koncepcija i sl. Kazališna je kuća pojedinac (ili rjeđe nekolicina) sa subjektivnim kazališnim ukusom, i još subjektivnijim izvankazališnim razlozima, a sustav je postavljen tako da legalizira te odnose. Mijenjanje odnosa izvan je moje ili bilo čije pojedinačne moći, a eventualni napad i kritika na neku instituciju zapravo je napad na osobu.

Institucije su totalitaristički privatizirane konkretnim tijelima koja njima upravljaju, tako da na ovakva pitanja, ako želite biti pristojni, ne možete odgovoriti problemski. Razina će se uvijek spustiti na banalna prepucavanja. Javnost je zatrpana jalovim raspravama kroz koje se ne razrješava ništa drugo doli hiperaktivnost egoizama.

Entuzijazam ima rok trajanja

Je li redatelj Borna Baletić pogodio prvobitnu atmosferu teksta? Je li ti bliže njegovo redateljsko rješenje ili ono Huberta Habiga iz Heidelberga?

— Budući da je tekst otvoren za različite koncepcije izvedbe, teško bi mi bilo govoriti o prvobitnoj atmosferi. Dramom ne želim fiksirati ničiju konceptualnu točnost ili netočnost. Čini mi se da je Borna predstavu zasnovao na posebnostima glumačke podjele, dok je sebi bitne motive rješavao zasebnim scenskim elementima, npr. sjećanje videomaterijalom, emociju glazbom, klaustrofobiju izokrenutošću scene i sl. Borna obožava glumačku ekspresivnost i emocije, dok je, recimo, Hubert Habig tu mnogo rigidniji. On je napravio predstavu za koju mogu reći da balansira između tarantinovske i Jarmusheve poetike u filmu. U biti vrlo okrutnu, ali ne zbog dramatike, nego hladnoće i humora. Iskoristio je sve didaskalije koje stoje u drami i upotrijebio ih na način kako sam ih i napisala — kao scenski tekst. To je zaista izvrsna predstava.

Posljednjih se mjeseci u Zagrebu, uključujući i tvoju Naranču u oblacima, pojavio popriličan broj novih i mladih autora, a to je istodobno uključilo i niz mladih i inventivnih suradnika. Možemo li govoriti o novoj i drukčijoj generaciji u hrvatskom kazalištu?

— Ne vjerujem u generacije niti ih vidim u kazalištu. Ne znam na osnovi čega bismo zaključili da se u Hrvatskoj događa preokret u kojem nastupaju novi autori. Imena koja se pojavljuju dio su normalnog, inertnog tijeka, a koraci unaprijed što se događaju usporeni su i dio margina. Vjerujem da je »Frakcija« i projekti povezani s njom dosta utjecala na stvaranje relevantne teorijske okoline kazališta te na otvaranja domaće scene prema van. Tu su i festivali, dakako. No Tjedan suvremenog plesa još ima veći ugled i značaj u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Svaki će estetski odmak, u praksi ili u teoriji, naći svoje sljedbenike, no nije riječ o generaciji ili o pokretu, nego o pojedincima, čiji entuzijazam također ima rok trajanja. Ne procjenjujem našu situaciju kao tragičnu, nego kao realnu. Renesansa u umjetnosti ne događa se nigdje, pa tako ni u nas.

Razgovarao Oliver Sertić