Svirati Prokofjeva i slušati techno

Svirati Prokofjeva i slušati techno

Nikad ne planiram nešto dugoročno. Sve što sam planirao ispalo je drugačije: poslije studija planirao sam ići u Beč, a završio sam u Budimpešti, poslije Budimpešte htio sam u Švicarsku, a završio sam u Parizu. Iduću godinu planiram na godinu dana u Pariz

Maksim Mrvica rođen je 1975. u Šibeniku, gdje je završio osnovno i srednje glazbeno obrazovanje u klasi profesorice Marije Sekso. Već kao devetogodišnjak počinje javno nastupati da bi već s nepunih dvanaest godina prvi put nastupio s orkestrom. Nakon brojnih koncerata u rodnom gradu, 1993. godine upisuje se na Muzičku akademiju u Zagrebu, u klasi profesora Vladimira Krpana, kod koga je 1998. godine i diplomirao. Iste godine nastavlja pijanističko školovanje na Konzervatoriju Liszt Ferenc u Budimpešti, u klasi profesora Laszla Baranyaya. Od ožujka 2000. godine usavršava se na Konzervatoriju Alexander Skrjabin u Parizu u klasi profesora Igora Lazka.

Dobitnik je mnogih nagrada na domaćim i inozemnim pijanističkim natjecanjima. Posljednji veliki uspjeh ostvario je u ožujku ove godine osvajanjem prve nagrade na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Parizu Pontoise u konkurenciji nekoliko stotina pijanista iz cijelog svijeta. Dvije godine ranije pobijedio je na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Nicolai Rubinstein u Parizu. Za vrijeme školovanja osvojio je Državno natjecanje učenika u Zagrebu, a uručena mu je i nagrada rektora Sveučilišta u Zagrebu za akademsku godinu 1997/98. i Nagrada austrijskog Rotary Cluba za istu godinu. Nastupao je u svim većim hrvatskim gradovima, te u Salzburgu, Beču, Rimu, Ženevi, Budimpešti, Parizu i St. Petersburgu. Uspješno je snimao za Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju. Surađivao je s orkestrom Muzičke akademije u Zagrebu i Simfonijskim orkestrom HRT-a.

Osim redovnog studija na Akademiji usavršavao se i na brojnim majstorskim tečajevima aktivno sudjelujući na seminarima kod renomiranih svjetskih pedagoga i pijanista kao što su Igor Lazko, Semiom Balshem, Edit Picht-Axenfeld, Laszlo Baranyay, Nina Kazimirova, Sergey Senkov i Christine Paraschos.

Prošle godine snimio je svoj prvi CD za Hrvatsko društvo skladatelja, na kojem svira skladbe suvremenih hrvatskih kompozitora. Promocija tog CD-a održat će se u velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski u utorak, 19. lipnja 2001. u 20 sati, a Simfonijskim orkestrom HRT-a dirigirat će Pavle Dešpalj.

Možeš li nam nešto više reći o počecima svoga bavljena glazbom?

— U osnovnu glazbenu školu krenuo sam s devet godina, i tada sam bio godinu dana stariji od ostalih učenika, no to sam nadoknadio kad sam preskočio jedan razred radeći s profesoricom Marijom Sekso. Ona je bila prekrasna osoba, koja je imala je dovoljno živaca da izdrži sve moje faze kampanjskog rada. Ona i moja majka bile su mi velika potpora, i da nije bilo njih, ne znam bi li mogao izdržati do kraja. Dosta sam nastupao, već od prvog razreda osnovne muzičke škole, na malim koncertima koje je moja profesorica uvijek forsirala, jer je bitno od malih nogu stjecati iskustvo s publikom. Neko smo vrijeme nastupali u kazalištu dok nije došao rat, kada se kazalište zatvorilo. Moj prvi nastup u većoj sredini bio je u Zagrebu 1993, i to je bilo moje sudjelovanje na državnom natjecanju. Osvojio sam prvu nagradu i to mi je jedan od najdražih uspjeha jer iskreno nisam vjerovao da ću to postići. Bio je to za mene veliki šok, jer s obzirom na to da nisam imao kontakta s većim sredinama, nije se znalo koliko vrijedim i nisu me mogli komparirati.

Nakon toga stupio sam u kontakt s profesorom Vladimirom Krpanom, kojeg sam i do tada iznimno cijenio. Za mene su on i Akademija bili nešto nedostižno i fascinantno. Kad sam ga upoznao, bilo mu je jako drago i odmah me primio u svoju klasu, u kojoj sam i diplomirao.

Kakva su tvoja iskustva sa školovanja u inozemstvu, u Budimpešti i Parizu?

— Nakon što sam diplomirao odlučio sam se dalje usavršavati i zato sam odabrao Liszt Ferenc konzervatorij u Budimpešti. Znao sam da oni imaju jednu od jačih pijanističkih škola, ali bilo mi je i blizu, tako da mi se učinilo pristupačnim. Smatram da je usavršavanje u inozemstvu prilično važno za afirmaciju mladog umjetnika, jer osim što dobivate znanje izravno od istaknutih profesora, uspostavljate i važne nove kontakte s ljudima u tim sredinama.

Atmosfera na konzervatoriju u Budimpešti bila je radna, a i kolege dosta surađuju. Mnogo se više svira komorna glazba nego u nas, i to samoinicijativno, ne zbog obveza na Akademiji. Mnogo koncerata komorne glazbe, koje sam imao prilike čuti, održavaju se u samoj zgradi odnosno dvorani Akademije. Cijeli studij od jedne godine zaokružio sam cjelovečernjim recitalom koji sam dobio od konzervatorija, upravo u njihovoj dvorani.

U Parizu sam imao priliku da se usavršavam kod profesora Igora Lazka, vrsna pedagoga kojeg poznam već četiri, pet godina. Upoznao sam ga na seminaru u Švicarskoj, Ženevi, i od tada sam nekoliko puta bio na njegovim seminarima u Sloveniji i Švicarskoj, a trebao sam ići i u Rusiju, ali sam bio spriječen. On je od početka govorio da bi me volio primiti u klasu na konzervatorij gdje radi, u Parizu. Nisam imao novca da bih to ostvario, no prošle godine Rotary klub Zagreb mi je kao sponzor omogućio dva mjeseca studiranja na Konzervatoriju Aleksandar Skrjabin u Parizu.

Nakon toga sjedim u Zagrebu i čekam godinu dana da se opet ostvari neka stipendija kako bih mogao nastaviti studij. Ove sam godine u tri navrata bio u Parizu, gdje sam sudjelovao na koncertima i na jednom natjecanju, a na jesen se nadam da ću dobiti neku stipendiju jer planiram nastaviti studij.

Što si najviše naučio u glazbenom smislu pri usavršavanju u Budimpešti i Parizu?

— U trenutku kad sam došao u ruke profesora Baranyaya imao sam dvadeset godina, i već sam prošao veliki pedagoški put, a imao sam sreće raditi s izvrsnim pedagogom, prof. Krpanom, pa tehnički nisam imao nekih velikih poteškoća. Moje usavršavanje više se usredotočilo na interpretativni rad, i napravili smo dosta repertoara u toj jednoj godini.

Profesor Lazko prirodno je ležeran te je i tijekom mog usavršavanja u Parizu vladala ležerna, ugodna atmosfera. On ima velik repertoar kao i moji dotadašnji profesori, tako da smo dosta radili na repertoaru, a čak smo obnavljali i neke kompozicije koje sam davno svirao, a htio sam ih proći i s njim.

S kojim si kompozicijama pobijedio na natjecanjima u Parizu 1999. i 2001?

— Devedeset i devete izvodio sam Chopinovu Sonatu u b-molu, Lisztove Rapsodije, Zvukolik Davorina Kempfa te Dumku Čajkovskog kao zadanu kompoziciju. Na drugom sam natjecanju također svirao Lisztove Rapsodije, Brahmsov Capriccio kao zadanu kompoziciju i Prokofjevu Toccatu. Nakon što sam pobijedio, zamolili su me da odsviram pobjednički bis, i odsvirao sam kompoziciju Frane Paraća koju sam snimio i na CD-u, jer je to skladba koja je kratka i jako efektna. Odlično su je primili i bilo mi je drago da sam je mogao predstaviti pred tom publikom.

Kako inozemna publika inače reagira na skladbe hrvatskih skladatelja?

— Sve polazi od afiniteta publike, dakle i sredine. Primjerice, kompoziciju Zvukolik Davorina Kempfa imao sam prilike svirati u Francuskoj, Italiji, Austriji, u nekoliko navrata u Švicarskoj te u Rusiji. Jedna od najrezerviranijih reakcija publike bila je u Ženevi, jer se radi o kompoziciji koja je prilično moderna, avangardna, a njihov mentalitet i usmjerenje dosta su klasični. Tu su kompoziciju pak najbolje primili u Parizu i u Rusiji.

Sve ostale kompozicije koje sam snimio na novom CD-u relativno su nove, tj. počeo sam ih pripremati prošlog ljeta, tako da ih nisam imao prilike mnogo svirati u inozemstvu. U studenom sam pozvan da sviram na Festivalu moderne glazbe u St. Petersburgu. Bit će izveden cjelovečernji recital na kojem ću svirati skladbe hrvatskih autora.

Na gotovo svakom mom repertoaru nalazi se barem jedno djelo hrvatskih autora, pogotovo kad sviram u inozemstvu. Mislim da imamo vrlo vrijedne kompozicije i uvijek sam ih spreman predstavljati vani.

Možeš li nešto više reći o radu na svom prvom CD-u, koji se sad promovira? Kako su odabrane kompozicije?

— Kad sam nastupao na Festivalu hrvatskog stvaralaštva u Puli prije dvije godine, izvodeći Kempfov Zvukolik, predstavnici Hrvatskog društva skladatelja bili su jako zadovoljni mojom interpretacijom i ponudili mi da snimim CD s kompozicijama suvremenih hrvatskih autora u izdanju Cantusa. Kako sam ja u to vrijeme otkrio svoj afinitet prema modernoj glazbi, to mi se činilo zanimljivim izazovom. Projekt smo počeli na jesen prošle godine, no ja sam imao nekih obveza pa se sve pomalo i rasteglo, no sad je napokon taj CD gotov. Vrlo sam zadovoljan, jer je izabran vrhunski ton-majstor, producent, dizajn i ostalo.

Autore skladbi koje se nalaze na CD-u sugerirao je Cantus, a ja sam u dogovoru sa skladateljima odabrao njihove najbolje kompozicije. Imao sam po dva susreta sa svakim kompozitorom: prvi pri izboru kompozicije, i drugi kad sam ih zamolio da me poslušaju prije snimanja ili da dođu na snimanje. Nisam htio snimati, a da sam skladatelj ne čuje kompoziciju. Tako se na CD-u našlo osam kompozicija koje pripadaju u drugu polovicu dvadesetog stoljeća, predstavljaju modernije autore i novije kompozicije, te je tako CD svojevrsna antologija hrvatske glazbe iz druge polovice dvadesetog stoljeća, i prilično je koristan kao informacija o klavirskim kompozicijama toga razdoblja.

Gospođa Helena Fabijančić organizira cijeli projekt. Koncert će biti nešto drukčiji od ostalih koncerata ozbiljne glazbe. U prvom dijelu, u kojem ću predstavljati CD, dakle hrvatske autore, uz moju svirku ići će najsuvremeniji laser show u dvorani koja će biti poluispunjena dimom, tako da će laserske zrake projicirati kroz taj dim. Tako nešto već sam imao prilike vidjeti u Lisinskom na danima Tehničkog fakulteta, to je stvarno bilo fascinantno. Takva kombinacija klasične glazbe i laser efekata još nije napravljena kod nas i jako me zanima kako će izgledati. U drugom bih dijelu izvodio Rahmanjinov 2. koncert u c-molu sa simfonijskim orkestrom HRT-a, pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. Cijeli projekt snimat će televizija, koja će ga s odgodom emitirati. Na koncertu će se moći kupiti i CD, i to po nižoj cijeni nego u dućanima.

Koje kompozitore najviše intimno voliš svirati i zašto?

— Profesor Baranyaya u Budimpešti ukazao mi je na to da su gotovo sve skladbe na mom repertoaru djela ruskih skladatelja, i ja doista imam afinitet prema ruskim djelima i nešto modernijim autorima. Osim hrvatskih autora, naročito volim Prokofjeva. Vjerojatno ga volim svirati jer to najviše odgovara mom temperamentu, njegova je glazba bravurozna, tokatna, efektna... Ruski skladatelji imaju tu široku melodiju, široku rusku dušu, a to meni odgovara.

U kojem gradu vidiš svoju budućnost kao pijanist?

— Nikad ne planiram nešto dugoročno. Sve što sam planirao ispalo je drugačije: poslije studija planirao sam ići u Beč, a završio sam u Budimpešti, poslije Budimpešte sam htio u Švicarsku, a završio sam u Parizu. Iduću godinu planiram sa djevojkom ići na godinu dana u Pariz.

Kakvu glazbu slušaš osim klasične glazbe?

— Techno, elektronsku glazbu slušam u slobodno vrijeme, a na takva mjesta i izlazim. To doživljavam kao relaksaciju. Zapazio sam da se mnogima to čini zanimljivim, neobičnim, no za mene je to sasvim prirodno.

Koji su tvoji novi projekti?

— Osim ljetne turneje, koja uključuje i koncert na Zagrebačkom ljetnom festivalu u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb, u listopadu imam dva koncerta u suradnji s Hrvatskim veleposlanstvom Parizu. Prvi koncert je 3. svibnja u dvorani Academie diplomatique, koji bi bio moj cjelovečernji recital, a organizira ga veleposlanik Marko Žaja. Drugi koncert je 5. svibnja, u pariškom Intercontinentalu u dvorani Napoleon, gdje bih nastupio prigodom osnutka humanitarne organizacije kojoj bi cilj bio stipendiranje mladih umjetnika. U studenom imam nastup na prije spomenutom festivalu moderne glazbe u Rusiji.

Na početku i u toku mog studija profesor Krpan inzistirao je na tome da se sudjeluje na natjecanjima, da se ide na seminare po svijetu, što je silno važno u afirmaciji mladog umjetnika. U svemu tome postoji financijska strana koju moja obitelj i ja nismo mogli pratiti, tako da su uvijek postojali sponzori koji su me financirali i ovom im prigodom zahvaljujem. To su šibenske tvrtke, šibenski privatnici, Šibenska županija i Gradsko poglavarstvo, ministarstva kulture i znanosti, koji su uvijek stali iza mene kad je trebalo. Spomenuo bih organizaciju koja mi je u samom početku jako pomogla, a to je Šibenik-metropola mladih. Inicijator organizacije profesorica je Jela Brešan, koja je u suradnji sa gđom. Fabijančić za mene organizirala jedan od prvih koncerata u maloj dvorani Vatroslav Lisinski, što mi je bilo jako korisno. Na tim počecima bilo je dosta ljudi koji su imali volju pomoći mi, i za to sam im zahvalan.

Razgovarala Marijana Lisjak